6.5/10 Kultni album ali not really my cup of tea

5.5/10 (pre)sporo njihanje u dobi kad nisam lud za reggaeom, kao ni za pljugom vise toliko. Ali mi se prisuljala usna harmonika i dosta divni back vokali koje nisam appreciateao kao klinac dovoljno. Bilo je malo cak i osvjezavajuce cuti nesto drugo od njega da nisu hitovi. Marleya i Wailerse nikad necu popljuvat ali ni pustit doma tak skoro.

9/10 Right up my alley album. Siloviti ali zavodljivi signature glas David Byrnea, na trenutke neuroticne gitare i riffovi, bubanj koji nepretenciozno i lowkey jebe mame. Jedan od meni drazih postpunk/new wave albuma sa kraja 70ih. Nisam ga cuo skoro 10 godina i okrenuo mi je 180 stupnjeva ovaj usrani ponedjeljak. The Good Thing i I'm Not In Love favoriti koje zelim cuti opet i opet, a Stay Hungry i hit Take Me To The River su odmah iza njih. Sve volim kod ovog albuma, od produkcije Brian Enoa, zvuka, energije a i naslova koji mi iz nekog razloga mami osmijeh. U kasnijoj fazi bend mi je jos drazi pa je zato (samo) devetka. Cast mi je sto sam ga cuo uzivo 2018. kao solo act, hocemo jos!

6/10 Valjda opca kultura svakog metalca ako volis Metallicu, a vecina koja uziva u zanru ima barem neku dozu rispekta prema njima (ili se mozda varam, I dunno, Cap ce bolje znat). Devedesetih su jos jako dobro rokali, prije St. Anger nizbrdice, a ovo bi bio kao jedan od njihovih najcijenjenijih liveova. Sve je to krasno ali nakon dva sata i 13 ili koliko vec minuta Hetfielda i ekipe u ove kasne sate (trijezan) sam si pozelio skuhat caj i slusat kisu kako pada vani. Moram priznat da sam stoicki odslusao cijeli u komadu ali zadnja cetvrtina me dosta ugnjavila. Neke pive bi svakako pomogle da ovo prodje bezbolnije, pa mozda i da bude jebeno ali ajd, necu na ponedjeljak opet. Publika je sastavni dio nekih kljucnih stvari gdje sve dize na jos visi level uz gromoglasno pjevanje skupa s orkestrom, zbilja gust za cuti a cak sam naletio i na dvije stvari koje su mi dobro sjele - Hero Of The Day i Bleeding Me. Definitivno najduzi session slusanja Metallice ikada, ajd pa i to mogu prekriziti. Nego... ...Pusti Maidene! \m/

5/10 Donekle buntovnicki rock sa zenskim vokalom, sto mi je super u cijeloj prici ali nazalost nije mi uspio naci svoj identitet kroz cijeli album. Gitara zna biti zanimljiva na par trenutaka ali generalno mi fali svega ostalog. Malo je i pankerski pa nije za ocekivati neki bogati i raznovrsni zvuk ali prekilava mi je ta njihova energija. Cini mi se da je ovo jedan od onih albuma koji ne sjeda nuzno na prvu i s vremenom postaje bolji, ali nije mi puno pruzio ni na prvo slusanje. Blaga dosada jebiga. Ne bi digao ruke od njih i zanima me sto su kasnije radili ali ovo mi je tipican primjer mjuze koja svira u bircu i mozak samo percipira da nije u potpunosti tisina. Jedina numera koja mi se pomalo svidjela je Private Life, iz razloga sto neodoljivo podsjeca na EKV-ov Geto i Kad Krenem Ka (odnosno te '84. kad su ih izdali su se zvali Katarina II, jedan od drazih exyu albuma btw) gdje su si posudili neke elemente i napravili svoje, puno bolje stvari po uzoru na ovu. I Brass In Pocket mi je ajd malo konkretnija u odnosu na ostatak. Vec pricam o drugom bendu tako da je ovo zijevanje. Isto tako, cekam da Blondie iz ovih godina dodje na red, malo za usporedbu.

8/10 Krasan i miran album, spoj Brazila i Amerike, bossa nove i tadasnjeg popa. Jobimova The Girl From Ipanema je i danas hit, i valjda jedna od stvari sa najvise obrada ikad. Lirike pune ljubavi, muzika puna topline, a stvari poput I Concentrate On You poziva na lagano njihanje u (idealno) nekom zadimljenom bircu i prigusenim svijetlima. Takvih mjesta je danas nazalost malo ali ako cu ikad ici u recimo New York, volio bi dozivjeti bas ovakvu muziku i atmosferu u nekom finom klubu/bircu. Bez svete vodice ali sa nekim Whisky Mac-om. Pola sata je brzo proslo i cinilo se kao par minuta ali bas sam uzivao. Vrijeme se usporilo i mozak je prestao puno razmisljati, bas kako bi cesce trebalo biti. Sinatru bas rijetko poslusam ali uvijek mi lijepo sjedne.

7/10 Dosta zanimljiv album, definitivno me potaknuo da nastavim uskoro dalje po Enovoj diskografiji. Svidja mi se kako je album podijeljen na Before i After, gdje mi osobno prvi dio djeluje puno zanimljivije. Posebno mi se isticu Energy Foold The Magician od laganijh te King's Lead Hat (Fripp je samo bonus ovdje), koja mi je najdraza s albuma. Malo su me razaocarale krace i laganije stvari s After dijela, koje mi nisu toliko sjele, cak ni nakon drugog slusanja ali zato mi je bass Percy Jonesa (svirao i u Brand X sa Phil Collinsom) jedan od highlighta, pogotovo u E.F.T.M. Skroz solidno i odlican start za zaronit dalje u njegove albume.

8/10 Doslo ko naruceno! Sabbathe volim u zadnje vrijeme pustiti, pogotovo kad je ciscenje doma na redu ili mi nesto ide na k, ali valjaju i kad se zelim malo maknuti od 'svakodnevne' glazbe. Changes mi je odmah zapela za uho jer znam samo obradu od Charles Bradleya, Supernaut mi se odmah svidio a Snowblind me vratila u tinejdzerske godine jer sam ju iz nekog razloga cesto ubacivao u plejlistu kao crnu ovcu medju sve zivo sto nije slicno ovome (mislim da je Limewire tu bio zasluzan) Mozda premalo metal u odnosu na druge njihove albume (sto mi ne smeta) i neke stvari mi se cine tise od ostalih produkcijski, ali sve u svemu - good time!

4/10 Nisam neki fan Irskog folk "punka", niti su mi se The Pogues ikad nasli na nekoj plejlisti, kao ni Dropkick Murphys ili Flogging Molly i slicni. Takodjer, nikad mi nije bila jasna fascinacija St. Patricka u Hrvatskoj. Valjda birtije imaju dobar izgovor za napraviti event gdje ofarbaju pivu zelenom bojom za hranu, ljudi se okupe i pustaju spomenute bendove, pa dobivamo osjecaj da je to neki big deal. U svakom slucaju, prezivio sam album. Cak mi i prva, naslovna pjesma nije bila toliko losa. Nadje se na momente nesto u tom banjou, 'hopeful' polupunk vokalima i zeljom za cuganjem dok slusas. Mislim da je i pomoglo sto se upravo vozim kroz prirodu u busu na oktoberfest i gledam zelena brda Slovenaca (hah) dok slusam ovo. Doseg s njima mi je taman koliko i nasim domacim rock glazbenicima koji su obradili (ili okitili se njihovim perjem) - A Rainy Night In Soho (Pipsi, Postar Lakog Sna) i Dirty Old Town (Belfast Food, Sporki Stari Grad), a to se nece promijeniti skoro, ako ikad. Otisao bi na njih kad bi mi bas netko platio kartu, bocu viskija i sve pive koje cu popiti tu vecer :)

7.5/10 Agresivan, eklektican, plesan, jeben. The Prodigy su s ovim albumom bas jako visoko postavili ljestvicu u elektronskoj glazbi i sami sebe opet nadmasili s obzirom koliko se stvari sa albuma i danas cesto vrti svugdje. Prve dvije su apsolutni hitovi, kao i Firestarter (spot od Smack My Bitch Up mislim da sam jednom vidio necenzuriran u jako kasne sate kao klinac, u svakom slucaju iskustvo), a odlicna iznenadjenja su mi Diesel Power sa Kool Keithom, koji je zasluzan za sample u prethodnoj stvari i zadnja, Fuel My Fire koja me malo podsjeca na Come To Daddy Aphex Twina, izasla iste godine ali je zapravo cover od L7, jednom od znacajnijih girl alt-punk bendova 80ih i 90ih. Bez obzira na velicinu ovog albuma i cinjenicu da vise-manje volim The Prodigy, ocjena ne ide vislje jer mi je samo za pocastiti se u nekim rijetkim prilikama i sto mi je prethodni iz '94, Music for the Jilted Generation jos bolji.

2.5/10 Poslusao cijeli jer je samo 35min kao. Kantautorski zenski album izasao sredinom 80ih godina dok su synthevi prstali na sve strane i glazbena tehnologija se razvijala rapidno. Neka je ona nasla svoju nišu i beskrompomisno svirala i pjevala sto joj je bilo na srcu bez prilagodjavanja tada suvremenom zvuku (zato ju i necu usporedjivati sa puno jacim zenskom glazbenim imenima tog vremena), ali niti jedan trenutak me ovdje nije nimalo odusevio niti okrznuo osim 03:12-03:19 dijela u Undertowu i cinjenica da je zavrsila. Nisam independent knjiznicarka koja proucava zenska prava i broji popijene pive svom jebacu ili Alanis Morissette kojoj bi ovo bio uzor u glazbi. Nista osobno nemam protiv doticne ali jos nize idu samo albumi zbog kojih bi izasao iz prostorije, Kid Rock ili nesto zesce cringey/zlo.

4/10 Otac (nasim generacijama puno poznatijeg) Jeffa Buckleya i prva prilika da cujem nesto od njega. Moram priznati da me ne impresioniraju ovakvi kantautori bas, osim ako nemaju neki goofy, originalniji ili out of the place spin na svoju muziku zbog kojih bi ih zapamtio ili pozelio cuti opet. Ili je do dekade gdje me rajcaju samo bendovi i odredjeni projekti vise-manje, a ne hipijevsko solo drndanje. Tipican album za to vrijeme, a meni nothing to write home about. Ako moram, radije bi si pustio Elvisa iz ovih godina, a ovaj album modernim hipijima umjesto trance-a. Barem bi netko bio na dobitku.

8.5/10 Doslo vrijeme i za nesto novije, sto mi je bas drago. Iako je proslo vec 12 godina od ovog albuma, jos uvijek zvuci jako svjeze i jedan je od najcjenjenijih u "alternativnom" R&B-u i indie glazbi opcenito u zadnjoj dekadi. Nisam ga nikad slusao u cijelosti a kad je izasao sam ga skroz izignorirao i nakeljio label "Fabo glazba koja mi se nece svidjeti". Zadnjih godina sam, izmedju ostalih, R&B sve vise zavolio kao zanr, a Thinkin Bout You i Fertilizer sam si zadnjih mjeseci pustio vec previse puta for my own good. Cak mi je i intro super jer koristi zvuk paljenja Playstationa jedinice i Street Fightera sto me na samom pocetku malo podmitilo jer eto, nostalgija. Kako album ide, samo nalazim nove favorite - Pyramids, White i Lost mi odmah sjedaju i kuzim da se popis samo povecava. Takodjer, dosta ljudi je suradjivalo na ovom albumu koje dosta cijenim, poput Tylera, Andre 3000 iz Outkasta, John Mayera i Pharrella. U isto vrijeme, puno zanrova i stilova se ispreplece ovdje - od soul-popa, nesto psihodelije, jazza, funka, hip-hopa, gdje je sve pomijesano u meni jako tasty blend. Ovo mi je ne samo prolaz, vec uzivam u svakoj minuti i u toj honeymoon fazi prema ovom albumu se bas trudim da mu ne dam jos visu ocjenu.

4.5/10 Ocekivao sam da ce mi biti zlo do kraja albuma ali bila je ustvari podnosljiva pozadniska glazba. Ono sto mi je ok su neki funky dijelovi, trubice, malo world musica u nenametljivoj dozi i pokoja zanimljiva gitara u pjesmama. A i zenska zna pjevati. Ali ovo mi vec skoro spada u "gledam ovo svaki dan na MTV-u" kategoriju, barem dok je bilo muzike tamo umjesto realitya i dok im je pisalo music television na dnu logotipa. To je manje bitno jer da moram bas birati izmedju ovog i Beyonce koja se stalno vrtila, mislim da bi ovo ipak izabrao. A i ova Janelle bi bila danas vjerojatno poznatija da se skroz prilagodila dobitnoj pop formuli tog vremena. Na kraju dana, nemam se s cim poistovjetiti na ovom albumu niti vidim situaciju gdje bi ovo pustio, ali zbog ocekivanja da ce mi album biti skroz shitty i par, sitnih iznenadjenja koje krije cu mu malo povisiti ocjenu.

2/10 Ne znam da li je ovo napravljeno za neki mjuzikl ili je samo slucajno album od neke Njemacke glumice koji zvuci tako, nisam imao zelje istraziti. Mjuzikli (i opere) mi nikako ne sjedaju, a ovo bi jedino mozda ubacio u neki film na Hallmarku, cije filmove nikad nisam bas volio. Mislim da bi cak Pierce Brosnan i film Mamma Mia bolje legli od ovog. Ma zapravo ne bi, oduvijek mi je ovakva muzika bila tortura i odbrojavao bi sekunde da prodje, samo sto bi gledao bivseg Bonda kako plese i pjeva pa bi me mozda i nasmijalo. Purple Avenue mi jedina donekle prolazi jer je stvar od Tom Waitsa, kojeg volim, i jer sam vec istraumatiziran na samom kraju albuma. Lyricsi su joj vanplanetarno grozni od pocetka do kraja, a muzika bi mozda i bila podnosljiva na trenutke da ona ne otvara usta. Ovako nema spasa. Znam da postoje gore stvari od ovog (kad recimo Yoko Ono otvara usta) pa ce biti velikodusna dvica. I to upravo idem obaviti na wc nakon ovog.

8.5/10 Jazz mi je moram priznat zanr kod kojeg mi je neki put tesko opisati zasto mi se svidja. Jednostavno nesto klikne, dok kod nekih njegovih drugih podvrsta i ne toliko. Ako je npr. previse free jazza zna mi biti bas naporno, dok kod nekog bop-a poput ovog mi stvari odmah bolje sjednu. Iako bi se moglo reci da ovdje ima free jazza, i spiritual, i modal, i post-bopa, i svaceg neceg kako ga kriticari opisuju, na kraju je to mozda i manje bitno jer ga je ponekad tesko i definirati. Uho valjda samo odluci. Jazz je, eto, svijet za sebe kojeg, bez obzira koliko sam ga slusao u zivotu, mi je i dalje nedovoljno istrazen i tesko ga znam kategorizirati. I tu krenu konfuzije i problemi. Ali nikako na los nacin. Bilo kako bilo, Coltrane je srediste zbivanja jazza u drugoj polovici 50ih i 60ih i uvijek mi je fino sjedao. Iskreno se ne sjecam da li sam cuo ovaj album prije (Blue Train i My Favorite Things pamtim), ali sam ga odslusao u komadu prakticki zureci u strop, bez ikakvih usputnih aktivnosti i bilo mi je bas odlicno. A Love Supreme je "oda" Coltrainove ljubavi prema svom bogu, njegov mozda najintimniji ali i najprodavaniji album, remek djelo jazz muzike i jos svasta nesto. Veselim se cuti jos jazz albuma ovdje, svaki (dobar) od sada zapisujem sastrane. Vrlo dobar kick-off!

3.5/10 Dosta sam ravnodusan prema ovom albumu. Iz nekog razloga mi nije smetao u pozadini, niti sam ga nesto dozivljavao. Mjesavina punk rocka i glama sa pomalo tinejdzerskim tekstovima. Ajd barem je upbeat i skoro catchy. Sailing Down The Tears i Beating Gets Faster su mi donekle bile zabavne, a druge nisam ni primjetio. Na trenutke sam se malo osjecao kao u Drmešu, sto je vise do mene ali albumu definitivno smanjuje ocjenu. Jos jedan u nizu bendova otkud Steel Panther ocito crpi inspiraciju, ali ovaj glam rock mi nije najsvjetlija tocka 80ih.

8/10 Odlican album koji se cesto vrtio u autu i stanu kad sam bio klinac. Lijepo ga je ponovno poslusat u komadu i prisjetit se nekih stvari koje sam zaboravio, kao npr. Homeward Bound i The 59th Bridge Song koje su mi lijepo sjele na ovaj umorni ponedjeljak. Album za sva vremena, ne samo 60e i vjecna inspiracija za mnogo izvodjaca i danas (Kings Of Convenience i Iron&Wine su samo neki od novijih koje sam do pred koju godinu bas cesto slusao). Nesto teze podnosim ovako mirne albume ovih dana, valjda mi je takva trenutna faza u slusanju glazbe i nije me jos ova hladnoca vani lupila po usima, ali ovdje ima svega i drago mi je da nije sve na Sound Of Silence foru, vec je bas saroliko. Zasluzuje i vise ali prijatna osmica ce biti dovoljna ovaj put. Zanimaju me i solo albumi njih dvojice na ovom popisu, tako da - till next time!

7/10 Kad sam prvi put otisao na ovu stranicu i testirao kako funkcionira, ovo je bio prvi album koji mi je izbacilo tako da mi je drago da se opet vidimo! :) Pred nekih desetak godina sam bio dosta opsjednut sa Maggot Brain stvari, i sjecam se da sam vise puta dao priliku ovom albumu, ali ostatak mi nikad nazalost nije dosao ni blizu njoj. Zadnja, Wars Of Armageddon mi je isto dosta oke ajde. To ne znaci da mi je ovo sveskupa lose, pogotovo kad je George Clinton u pitanju i svi super gruvaju, ali jasno mi je da mi ipak vise pase pop/disco funk tako da razina erekcije nije ista. Skroz solidno ali nazalost jedna stvar ne moze nositi na ledjima cijeli album. Njoj dajem devetku a ostatku albuma tek sesticu pa nek bude 7/10 na kraju. Kad stavljas tako opaku stvar u album, znas da ce ostatak patiti.

9/10 Album sa najpoznatijim i najprodavanijim jazz standardom ikad, pase u svako vrijeme i bas lijeci mozak. Osim njega, odlican mi je Everybody's Jumpin' iako su mi sve na albumu po ukusu pa cak i pomalo neobicna, uvodna Blue Rondo. Eksperimantalan i pomalo kontroverzan u svoje vrijeme zbog neobicnih mjera, a s druge strane, sofisticiran i pitak. Volim ovakav jazz, nenametljiv je a opet ga (dovoljno) pozorno mogu slusati bez da mi uzima sav fokus. Nemam vise sto puno nadodati, osim Brubeckov sljedeci album na plejlistu odmah nakon ovoga.

7/10 Skroz oke moram priznat, pogotovo nakon 3. slusanja, jer eto nisam Bowiea dugo cuo kako se spada. Cijeli album mi je bas nekako spontan, ali i pomalo izgubljen u glazbenom smislu, kao i njegov mozak u to vrijeme sa hrpetinom koke i ostalih opijata. Bowie je imao vise persona tokom svoje karijere, a ova, The Thin White Duke faza mu je bila najmracnija. Da se makne od silne droge, ode covjek u Berlin i napravi odlicnu trilogiju albuma nakon ovoga. Ali to je za cuti neki drugi put. Znajuci kontekst kako i kada je ovaj album nastao mi je dalo priliku da ga bolje razumijem i potencijalno zavolim, ali ovdje mi nije sve toliko dobro. Golden Years i Stay su mi favoriti, a ni TVC15 nije daleko, odlicne stvari. Upravo sam nabrojao pola albuma, ali zato jer mi druga polovica nije toliko sjela. Na kraju, ovo nikako nije lose, ali Bowie mi ima boljih glazbenih perioda. Bit ce sedmica ovaj put.

7/10 Imao sam dosta niska ocekivanja oko ovog albuma. Ne zbog sumnje u kvalitetu, vec sam mislio da ce mi Courtney Love ici na zivce (iako nemam nista protiv nje, ali nisam bas upoznat s njenim likom i dijelom, osim da je od Cobaina zena i da je nekoc svirala u nekom bendu). Hole kao bend me skroz preskocio, ili ih nisam dozivio dok su se vrtili na tv-u. Prva, Celebrity Skin i Malibu su mi super, a ima ih jos par koje bi rado cuo opet. Ima dobar glas, zna zaurlati i bit senzualna u pjevanju, ne isfurava se puno i dosta mi je melodicno ovo sve skupa zahvaljujuci i bendu koji ima oko sebe. Bas nekako u duhu kraja devedesetih. Takodjer, album je zadrzao svoj momentum do samog kraja i nije me udavio. Cisti prolaz i solidna sedmica.

8/10 Poprilicno zabavan album - od teksta, muzike, njihovih ujednacenih glasova.. ma ima sve, i prog rocka, balade, folka. You're My Best Friend mi je definitivno favorit, bez obzira sto je Bohemian Rhapsody tu (uvijek sam ju cijenio i zbilja je na neki nacin masterpiece, ali nikad nisam bio nesto lud za njom). Svidja mi se sto su dosta eksperimentirali s ovim albumom, jer je svaki clan napisao neke stvari, ali je bio i najskuplji za snimiti do tog datuma. Sve u svemu jedinstveno glazbeno iskustvo, i htio bi cuti jos koji Queen na ovom popisu.

4/10 Ovaj hard/glam rock mi zna biti nekad zanimljiv, ali ne kod Van Halena. Jump mi je usla u uho kad sam na kraju osnovne otkrio osamdesete, pa se stvar naravno nasla na vecini kompilacija. Danas mi nije bas najdraza - jedna je od onih na koju najcesce okrenem ocima kad ju cujem vani, ali razumijem zasto je bila hit. Osim nje, ostatak albuma mi je zesce dosadan, jedino moram priznat da mi se malo pred kraj popravio dojam sa I'll Wait i House Of Pain. Biram Kiss bilo kad prije ovog Van Halena, cak mi nije ni za usporedbu iako su zanrovski dosta bliski. Sjecam se da sam davno citao hvalospijeve o ovom bendu, ali mislim da nisam ciljana publika. Ne znam, danas nije bio los dan pa cu mu dati cetvorku, iako je bila u planu i niza ocjena.

3.5/10 Osobno, jako zbunjujuc album. Ima dovoljno elemenata da bude ok te da se nadje neki hidden gem u njemu ali to se jednostavno nije dogodilo. Neke gitarske dionice imaju potencijala ali klimavi vokal bez ikakvog range-a i pretjerano koristenje ovih prokletih violina u svakoj drugoj pjesmi su mi bas turn off. Ucinilo mi se vise puta dok sam slusao da je ovaj album apsolutni maksimum sto bend moze napraviti, a bas dosta se šlepa na druge bendove, poput U2-a i Rolling Stonesa (kojima su maznuli Bittersweet Symphony, pa je zavrsilo vise bitter nego sweet za njih posto su izgubili prava na sav royalty od pjesme, jedinog hita kojeg imaju na albumu, uz, za mrvicu meni bolju Lucky Man). Ne vidim cemu ovo treba trajati sat i 15 minuta. Bilo bi bolje da su izdali neki EP od 4 pjesme, zaboravili da postoje gore spomenuti bendovi, platili vokalu satove pjevanja, ili jos bolje, zamjenili ga s nekim vecim talentom, izbacili violinu iz svih pjesama, usudili se hrabrije vecinu stvari snimiti i jos puno toga sto bi stavio na popis. Nije mi ovo bas dobro.

3/10 Inace volim post-punk ali ovo mi je na tragu neslusljivog. Kao da se netko potrudio napraviti nesto ovako neinspirativno i dosadno, bez obzira sto zanr nije bas melodican sam po sebi. Boja vokala mi nikako ne odgovara i kao da me netko namjerno zakida za muziku, iako ona svira. Zadnja stvar, Fuel mi jedina prolazi i donekle ima tragova zivota, a ostatak moze odmah u zaborav. No big deal, ima i gorih stvari ali ovo cu sutra zaboravit da postoji. I dalje bolje od Ute. Moving on.

6/10 Zanimljiva boja glasa i izvodjac koji, nadam se, ima nekih zivljih i zabavnijih stvari ali ovako mi je ipak previse laganica na jednom mjestu. Simon Smith mi je mozda favorit, volio bi i da je ostatak albuma u slicnom tempu. Takodjer, nisam znao da je izvorno njegova You Can Leave Your Hat On. Bez obzira sto mi je malo prespor, uzivao sam vecinu vremena i zainteresiran sam cuti jos neke njegove albume.

7/10 Jedan od albuma koji sam si morao drugi put pustiti da se dogovorim sa sobom jel mi se svidja ili mozda ne bas toliko. Kljavice i gitare im na trenutke bas super zvuce, vokal me u par momenata mrvicu udavio ali mi je vecinom dobar. I zborno dok pjevaju je super, cak me na Parcelse podsjeca nekad. Cuje se da su vrsni muzicari i da sve ima glavu i rep. Iako mi fali neki hit na albumu ili stvar sa vise muda, najdraze su mi Bloody Well Right i Asylum. Na prvo slusanje su mi bili pomalo kenjkava verzija Steely Dan-a i kao neki heartbreak prog rock, ali ih ipak necu tako zapamtiti. Prvi dojam - ne bas, a vec na drugo slusanje su mi dosta popravili dojam. Pomoglo je sigurno i to sto danas nisam mamuran i umoran od vikenda vise pa eto. Bend kojeg stavljam u ladicu - zelim jos njihovih albuma poslusat.

8/10 Nisam puno Hendrixovih albuma slusao u komadu, mozda u par navrata do sada, iako moguce da je bio samo neki best of u pitanju. Generalno ga volim, ne smeta mi njegova gitara, cak dapace, iako na lose dane me zna malo zapilati. Ali nikad mu to ne zamjerim. Osim sto mi se svidja zvuk njegove gitare, oduvijek mi je imao i dobru boju glasa. If 6 Was 9 i One Rainy Wish su mi favoriti, ali generalno mi je album dobar od pocetka do kraja. Navodno dosta velik pomak u pisanju tekstova, nesto topliji od prethodnog i svakako Experience za slusatelja, a vjerujem i za Hendrixa samog dok ga je snimao. Ma dobro je ovo, nemam sto nadodati, daj jos!

5/10 Dosta impresivno za snimit ovako nesto sa samo 19 godina. Sjecam se ovog covera iz CD shopova, a mozda i nekog drugog u seriji Tubular Bells albuma gdje su svi slicni. Svidja mi se u Part I kako nabraja instrumente, ubacuje ih i radi layering preko prethodne trake. Ili tako nekako prica ide ali bio je dosta brijac oko snimanja ovog albuma. Meni je donekle zanimljiv jer je poseban in his own right ali ne vidim situacije u kojima bi izabrao da ovaj album svira u pozadini. Mozda za setnju u prirodi, ne znam. Dok ima trenutaka gdje instrumenti bas lijepo kominiciraju medjusobno, fali mi neceg misticnog, mozda cak i vise brijanja, kljava, bubnja. Zapravo dosta toga sto trebam od muzike. Ovako mi nije lose, ali ni nesto sto cu pamtiti. Dosta niche glazba cak i da pozelim ovako nesto slusati, uvijek imam zanimljivijih alternativa. Cudno mi je uopce ocijeniti ovakav album, ali vjetar mi danas puše na jako prosjecnih 5 pa ce tako i biti. A sada nesto konkretnije.

1.5/10 Eksperimentalno brijanje gdje mi se bas nista nije dopalo. Ne mozes mi pricanje u studiju stavit pod pjesmu u album, iako sam se bar malo odmorio od silnog kreštanja. Ali to je art pa mozes. Dobro, kajgod. Jedino na stvari AB/7A su se malo dobili, ne znam sto im je uopce doslo ali bas nista ne mijenja. Zaboli me za tvoj art. Ici ce najniza ocjena do sad, ovo mi kurca ne valja. Mogao sam i u tisini sjedit.

7.5/10 Kraftwerk dosta volim i uvijek ih mogu cuti, a nedavno me bas uhvatila faza da ih cesce pustim doma. Da uopce ne ulazim koliko su pridonijeli elektronskoj glazbi opcenito, ovdje mi se svidja njihov minimalni, ali melodicni pristup kojeg su valjda jedini oni imali tih godina. Ovaj album se maknuo od krautrock utjecaja sa pocetka karijere i malo im jasnije definirao zvuk koji ce ih kasnije pratiti. Repetativan u svakom slucaju, ali meni osobno nimalo naporan. Nakon vise od 10 slusanja mogu zamisliti da mi cak malo i dosadi ali srecom imaju jos albuma, koji su mi cak i bolji. Tocnije Autobahn i Compuer World mi prvi padaju na pamet, valjda jer sam ih najvise slusao. Najdraza stvar - Franz Schubert+ Endless Endless, odlican zavrsetak. Ocekujem jos Kraftwerka ovdje!

5/10 A nije ovo lose ali mi ima previse bendova iz tog razdoblja koji slicno zvuce, no barem imaju hitove, prepoznatljiviji su i meni osobno zanimljiviji generalno. Ovo je kao neki roots rock, country-soul u kombinaciji, bili su prateci bend Dylanu, kod nekih muzicara su dosta cijenjeni itd ali mene ne uzbudjuju bas u 2024. Nadam se da nece biti najezda ovakvih bendova i albuma ovdje, iako vjerujem da ce se kad-tad naci neki hidden gem. Supertramp mi je bio zanimljiviji od njih, tu su jos neki bendovi izmedju, a Steely Dan mi je jos x stepenica iznad. Tako da eto, drago mi je da sam ovo cuo ali ajmo dalje. Na prvo slusanje nemam nekog favorita, opet malo previse laganica i malo muda s obzirom da svi znaju dobro svirati.

7.5/10 Dosta zanimljiv album. Nisam puno ulazio u Brazilsku muziku osim par artista poput Eumira Deodatoa koji mi se odmah zavukao na prvo slusanje, ali i ovo dosta dobro sjeda. Najdraza stvar mi je Taj Mahal, koju si je Rod Stewart posudio za Da Ya Think I'm Sexy, ali ako cu usporedjivati mi je i puno draza od poznate obrade. Odlicna, Meus filhos, Meu Tesouro mi je odmah iza, odlican gruv! Generalno, nema mi losih momenata na albumu, neke stvari su mi bolje od drugih ali sve skupa mi ostavlja bas dobar dojam. Osim ganjanja lopte i ulijevanja straha u kosti hrvatima na prvenstvima, Brazilci znaju i odlicne albume snimit. A tek Brazilke kako plesu, pihh. Odmah sam se sjetio onog meme-a - Come to Brazil! Moze, evo me.

9.5/10 Koji album! Da, ocekivano je da ce mi se ovo svidjet ali nemaju mi sve grupe iz 80ih ovakvu kvalitetu kao ABC. Bas su mi zapeli za uho zadnjih godinu-dvije, cesto se nadju na plejlistama i jos uvijek su mi fresh. Koliko god da su corny s tekstovima u nekim pjesmama (pogotovo Valentine's Day), nadoknade mi sa jakim hookom u skoro, ako ne i svakoj stvari, te svaki minus koji im dam debelo poprave u necem drugom. Groovy basevi, synthevi koji super zvuce ali su u pozadini, i ne dominiraju u svakoj stvari (za razliku od nekih drugih slicnih grupa iz tog razdoblja), funky dijelova koje nisam ocekivao, trubica, violina. Ma ono, svedski stol zvukova i sve je tako lijepo sklepano. Na trenutke melodramaticni, ali cijelo vrijeme energicni. Tesko mi je izdvojiti najdraze stvari, ovaj put su me ponovno iznenadile Many Happy Returns i Date Stamp. Vidim, odnosno cujem i od kud je nasa Boa crpila inspiraciju. Font, cjelokupna estetika, originalnost, sve mi ima na jednom mjestu. Jedan od drazih albuma osamdesetih u zadnje vrijeme, ako ne i opcenito. Ovo treba pustat vani!

4.5/10 Dosta prosjecno sa nekim dobrim momentima. Ne znam da li su svi u pocetku 2000-ih ganjali tu minutazu ali ovdje mi ima previse stvari opcenito i koje zvuce preslicno. Ono sto mi se zapravo svidja je njegov vokal, pasao bi u dosta pop glazbe, mozda i rocka ali pogotovo indie-a. Nijednom me nije skroz nazivcirao, iako je to moglo biti skraceno na 25-30 minuta i neke stvari su se mogle uredno izbaciti (16 stvari btj, malo je smor). In The Lost And Found mi je dosta sjela, cak sam ju pustio par puta nakon preslusavanja cijelog albuma. Sve u svemu, album koji cu zaboraviti vec iduci tjedan, najvise zbog toliko slicnih laganica i bas niceg novog sto vec nisam dozivio ali hajd, nije mi zao sto sam ga cuo. Ok, next.

4.5/10 A ne znam. Na stranu sto Bon Jovija dozivljavam kao isfuranog i kao visak na 80s plejlistama, moram priznati da mi skroz ima smisla sto je ovaj album ovdje. Ovo mu je vjerojatno i najvaznije sto je izdao od muzike. Na pocetku odmah krece jako sa hitovima, kasnije se malo razvodni, iako se u ovakvim glam-metal-pop-rock stvarima uvijek nesto dogadja. Osobno mi sve to zvuci slicno i brzo se izliže, obicno nakon 3-4 stvari, ako ne i prije. Tako da necu puno duljiti oko ovog albuma, ovo mi tesko moze ici iznad neke prosjecne ocjene zbog gore navedenih razloga, ali neka ga.

8/10 Legenda bluesa koji je komercijalizirao zanr ponajvise zahvaljujuci ovom live albumu, veliki utjecaj na mnoge glazbenike i bendove poput Claptona, Zeppelina, AC/DC i jos mnogo njih. I've Got My Mojo Working uvijek volim cuti a ostale stvari ne moram posebno naglasavati jer eto, sve zvuci slicno ali na najbolji moguci nacin. Ovakav nekakav koncert bi zbilja volio cuti negdje, ali nisam bas upoznat previse sa danasnjom blues scenom, i isto tako, jedan je Muddy Waters. Zelim jos blues albuma cuti na ovoj listi, bas pase na ovu hladnu jesen vani!

8/10 Nikad nisam (!) poslusao ovaj album u komadu ali na svoje iznenadjenje, znam vecinu stvari s njega. Prve 4 stvari su mi mini-remek djela 80s pop muzike, koliko god ova dva hita bila isfurana, meni su i dalje draga. Originalno Princeova, When You Were Mine mi je najdraza, skroz je super u njenoj izvedbi i bas mi odgovara njenom opusu. Witness mi isto ima bas zanimljivih instrumentalnih momenata, a zadnje tri stvari me nisu nazalost toliko osvojile. Svejedno, za prvi solo album imati 4 super uspjesna singla je ogromno postignuce. Album je jako krenuo pa mi u drugom dijelu malo gubi tu žar s pocetka ali generalno dosta kompaktan, tight album s glavom i repom.

6/10 Nebitno kolika je Elvis bio performerska i glazbena velicina u svoje vrijeme i koliko mi je inace vise nego prihvatljiv, ovaj album mi je tek postao zanimljiv u drugom dijelu. True Love Travels On A Gravel Road mi je favorit kojeg sam prvi put cuo i dalje do samog kraja mi je sve fino sjelo, takodjer zahvaljujuci nekim dodanim bonus stvarima na reizdanju (inace Suspicious Minds nije na albumu ali kajgod). Da sam malo pozornije slusao vjerojatno bi jos bolje dozivio kako je ovaj tip imao dosta dobre tekstove. Danasnjem uhu i nasoj kratkotrajnoj koncentraciji je ovo mozda presporo, vjerojatno pomalo i jednolicno pa je tako i meni na trenutke, pogotovo u prvom dijelu. Inace bi rado poslusao neku kompilaciju Elvisovih vecih hitova da izbjegnem ovaj moment, a ovo mi je na kraju solidna šestica.

7/10 Album koji je ispljunuo 6 singlova i zavrsio na svim mogucim ljestvicama 1979. godine. Odlican spoj rocka, new wavea i disca, te veliki uspjeh benda. Hanging On The Telephone sam prvi put cuo prije nekih 15ak godina ali u obradi Rijeckog benda Fit. Kad sam skuzio da je Blondie izvorno u pitanju, odmah su mi porasli u ocima jer sam zavolio tu stvar na prvu. Osim nje, disko hit Heart Of Glass volim jos od dana kad sam Vice City prvi put zaigrao (a bit ce jos mnogo stvari iz soundtracka igre na ovom popisu). Ima tu jos dobrih stvari, ali nista sto bi me izulo. S druge strane, ovaj album mi je vise manje poznat i nije bilo nikakvog 'novelty' faktora (a zbog toga sam ovdje) pa ce biti solidna sedmica.

2.5/10 Teža brija u žanru koji me nikada nije interesirao. Vjerujem da tu mozda ima nekih donekle zanimljivih opskuriteta ali ovaj album mi je 98% vremena bio naporan. Read The Book That Wrote Itself i Hold Hands donekle podnosljive jer me ostatak ispilio, ali ni to mi nije dovoljno dobro da bi si ikad opet pustio. Pass, dalje, next.

8/10 Album kojeg znam od prije ali kojeg nisam dovoljno cijenio, a ni cuo sto godina. Pitak od pocetka do kraja. Child In Time (u originalu Bombay Calling od It's A Beautiful Day, nedavno saznao da nije bas njihova) je ipak lijepo cuti opet nakon toliko vremena, ali mi je definitivno highlight s ovog albuma ponovno otkrivena Flight Of The Rat. Dobra peglaona, konkretni riffovi i agresivni u pravim trenucima. Ian Gillan je 4 oktave vokalni power ranger, te mi njegovo vristanje ne ide na zivce, kljave zvuce divno, a i bubanj je odlican, pogotovo u zadnjoj stvari, tako da nemam nekih zamjerki. Dobre stvari nekad ne treba komplicirati i propitkivati. Moze jos.

4.5/10 Iskreno nisam nesto odusevljen s ovim albumom. Razumijem appeal za neke, ali osobno meni ne radi puno. Kasnije stvari koje su izdali su mi nesto bolje i melodicnije od ovoga. Nisam fan ovog njihovog lijenog bubnja, vokala koji je u svom filmu, te cekanja na neki zanimljivi, topliji akord na gitari, sto mi je jedina svijetla tocka u nekim stvari s albuma. Ima tu neke kompleksnosti vjerujem i znam dosta ljudi koja bas voli Pixiese, ali meni je ovo dosta repetativno, pa i dosadno, bez obzira sto nije album koji ces si pustit za spavanje. The Hapenning mi nekako prolazi, Havalina isto s tim pomalo surf prizvukom. Voljan sam cuti kasnije (ili mozda ranije?) njihove albume ali ovo mi nije buka koju trazim.

6.5/10 Nemam ovdje puno komentirati posto je bossanova u pitanju. Uvijek ugodna, ali nikad da me izuje iz cipela. Ali da ne ostane na ovome, ovaj album bi mi bio dobar za: - densanje u stanu dok kuham kavu - cupkanje dok cekam da se teletina odmrzne - piti prvi koktel na plazi vec prije podneva - uspjesno popravljanje bicikla u garazi - cekanje u predvorju hotela s pivom u ruci, a mozda i viskijem uz to kad je vec bal - pojesti neku spicy piletinu - popiti bloody mary ujutro mamuran natašte Bit ce da sam gladan i zedan pa ostavljam šesticu (i pol) ovom albumu i idem vidjet sto ima u frizideru!

7/10 Ovdje cu baciti par usporedbi sa pretprošlim albumom od Pixiesa jer ih slusam u istoj veceri, nisu toliko daleko po nekim elementima, a i ista publika ih sluša. Prva i osnovna razlika je da su mi Pixiesi bili repetativni i smorili su me veliku vecinu vremena (barem s onim albumom). SY mi je ovdje puno zanimljiviji s istrazivanjem novih ideja, riffovi su bolji, gitara opcenito melodicnija, ritmicno smisleniji i oboje vokala mi vise pasu. Ovo ne polazi od niskih kriterija jer najvaznije, zadrzava mi paznju cijelo vrijeme. Da ne ostane sve samo na usporedbama, The Sprawl mi je bila dobra bas vožnja, 'Cross The Breeze ima super dijelove, pogotovo u drugoj polovici, a Hey Joni mi je mozda najdraza. Ima tu jos stvari koje mi imaju super dijelove, a za ostatak mislim da se samo trebam malo naviknuti. Ovaj album mislim da ce mi biti sve bolji sa svakim slusanjem tako da cu si ga definitivno ponovno pustiti. Ima puno potencijala, a i ne cudi me da su mnogim glazbenicima uzor. Na kraju, nije mi ovdje sve sjelo na prvu ali volim ovakva ugodna iznenadjenja pa ce biti sedmica.

2.5/10 Nope, nije ovo za mene. Ovo mi je za neke romanticne trilere-drame o strastvenoj ljubavi, izdaji, misterioznim ljubavnicima, pistoljem ispod jastuka, pimpeku u sladoledu ili kako god to vec ide dalje. Stvar Felt Mountain mi jedina donekle prolazi, ostalo nista. I sve stvari zvuce kao da su zadnje na albumu. Mozda zene u menopauzi ili lezbo-studentice koje su upisale likovnu ili film ce ovo cijeniti. I neka. Dao priliku, nisam publika za ovakvu glazbu. Sign me out, next.