1001 Albums Summary

Suprotno očekivanjima, vrlo prijatan album čak i za nekog ko ne podnosi jazz. Dosta eksperimentalno, inovativno, drugačije. Podržavam što se nalazi na listi.

Poprilično ubitačno. Čak je i 37 minuta predugo. Mogla sam preskočiti pola pjesama i ništa ne fuliti. Tek se u zadnjoj pjesmi nešto malo desi.

Ne mogu da vjerujem da ovo govorim ali tangled up in blue nije grozna pjesma stvarno. Samo što je poslije nje sve gore i gore. I onda se još ubaci blentava usna harmonika i dodatno pokvari. Vokali dno dna logično. Ne kontam hype još uvijek.

Šta reći osim da je ovo apsolutno brilijantan album s nekim genijalnim a nekim odličnim pjesmama i ništa manje od toga.

Ovo je čisto nabacano "vidite me kako dobro znam svirati" bez ikakve povezanosti, smisla, ili dopadljivosti. Vjerujem da ima puno boljih funk albuma i jedva čekam da ih čujem, ali ovaj me baš razočarao.

Nisam očekivala da će mi se ovo imalo svidjeti ali stvarno nije loše. Tu mi je negdje skoro na nivou onog rapa koji mi je sasvim ok. Dobar vibe. Najgore je kad se Kanye i John Legend pojave (ne samo iz ličnih razloga). Ne znam da li bih samoinicijativno opet slušala ali mi ne smeta.

Tako opušteno da je praktično bljutavo i beskorisno. Rijetko šta odskače od ostatka. Nije da je loše nego je jednostavno isto ništa. Zvuči kao da nikad neće završiti.

Malo je manje grozno nego što sam očekivala kad sam vidjela da danas slušam a capella Bjork album. Ne znači da je naročito podnošljivo ali nije ni najgora stvar u historiji muzike.

Dosadno i većinom depresivno, mada manje grozno od očekivanog. Sreća pa nije duže jer bi baš smorilo.

Izuzetna muzika i izuzetna izvedba, mada ne moj stil. Opet, ne bih ga namjerno često slušala ali mi nimalo ne smeta.

Nikad mi ne bi naumpalo da odslušam njihov cijeli album. Zanimljivo je. Potpuno drugačije od svega. Definitivno je vrijedilo odslušati i slušat će se opet.

Činjenice su sljedeće: QOTSA je bez ikakve sumnje jedan od najboljih i pogotovo meni najdražih bendova na svijetu, ovo je monstruozan debi koji je uspio zauvijek definisati njihov zvuk koji cijelih sedam albuma poslije nije uspio dosaditi ni zastarjeti, skoro da je sam Josh radio na albumu što sve čini još impresivnijim. Iznenadila sam se da je od svih njihovih albuma baš ovaj na listi (a nadam se da će ih biti još, moralo bi) ali sad kad ga opet vrlo pažljivo slušam postaje mi jedan od njihovih najboljih. A konkurencija je žestoka. Zaključak je da je raspad Kyussa bio jedan od ključnih trenutaka za muziku, rezultat je formacija benda boljeg od većine.

Do danas nisam nikad odslušala cijeli Nevermind. Da, ja sam sramota za ljudski rod. Danas nakon što sam ga odslušala mogu reći da se ovo ne smije propustiti. Lično smatram da ima i boljih grunge albuma ali ovo je više nego legendarno.

Redom ide dosadna pjesma, pa priča s malo pozadinske muzike, pa još jedna trun muzikalnija priča ali ovaj put o lobotomiji, pa dosadna pjesma, pa dosadna pjesma s najgore odsviranom gitarom koju sam ikad čula, pa dosadna pjesma od 17 MINUTA! Ovo je stvarno jedna od većih katastrofa dosad.

Poprilično volim Travisa, na albumu ima odličnih pjesama, ali osim tih pjesama nije ništa posebno. Može se sve slušati ali definitivno nije nešto wow.

Većinom je kao neka prog folk uspavanka, s izuzetkom par zanimljivijih pjesama koje opet nisu ništa spektakularno.

Ja u ovome još ništa ne čujem osim poprilično dosadne, juvenilne, popaste muzikice. Ne znam jesam li luda. Mislila sam dati dvije zvjezdice jer je od prije 60 godina ali ipak ne vrijedi.

Ovaj je album definicija riječi "meh". Prva pjesma je najmanje loša.

Pozadinska muzika. Bolje od prošlog albuma koji je bio pozadinska muzika. Ali još uvijek samo pozadinska muzika. Žao mi je što ne mogu dati polovičnu zvjezdicu.

Nimalo, nimalo loše. Neke pjesme imaju potencijala da uđu u stalnu rotaciju. Hvala listi što sam konačno dobila nešto ovako.

Jedinica iz principa. // Bila bi dvica zbog Candyman, ostalo je grozno i narcisoidno.

Muzika koja priziva kišu (ne na dobar način). Muzika koje se ne sjećaš dok traje. Muzika koja nema nikakvog efekta koliko je sumorna.

Bukvalno isto kao onaj beatles album samo kao da je malo više namijenjen odrasloj publici. Ništa bolji ni gori. Mrzim ovakvu muziku.

Ne može se reći da je išta loše, jednostavno meni nije leglo.

Jedinica iz principa. // Bila bi jedinica, šta imaš raspon glasa ako ga ne znaš koristiti.

Toliko monotono da sam zaboravila da slušam album u nekoliko navrata. Očekivala sam više. Ovo je baš loše.

Pozitivno iznenađenje. Ne samo da singlovi nisu jedine odlične pjesme, nego možda ima i nekih sporednih podjednako dobrih ili boljih. Izuzetno ujednačen i kvalitetan album.

Još jedan od onih albuma koji su odlični ali ne za mene. Glas nije moj fazon, muzika je odlična, ništa ne smeta, nego jednostavno nije moj stil.

Da sam morala slušati samo jednu, bilo koju pjesmu s albuma, imala bih daleko bolje mišljenje. Ovako cijeli album ubija. I koliko glasni bubnjevi mogu biti, šta je ovo. P.S. nakon što sam u 5:20 jutros vidjela da mi je ovo album dana izuzetno sam lako opet zaspala.

Sasvim podnošljivo. Ništa posebno, jedan od onih što ne smetaju a i nisu ništa spektakularno.

Vuče na velvet underground što je izgleda najgora stvar koju mogu reći za muziku uopšte. Mada je za nijansicu podnošljivije.

Pop savršenstvo, od početka do kraja.

Kakve vještine svih ovih ljudi! Mada nisam ubijeđena da je bilo neophodno staviti ovaj uživo album na listu, čekam neki njihov pravi da formiram potpuno mišljenje. Zasad mi djeluje da koliko god su genijalni nisu moj fazon.

Ne mogu odlučiti da li mi više zvuče kao gora imitacija svih bendova koji su tad harali ili bolja varijanta pregrupe zbog koje bih umalo napustila neki koncert (zna se koji). Stoji da nisu nepodnošljivi.

Niti je ovo najbolji prog album ikad niti su oni najbolji prog bend ikad ali je ovo izuzetna muzika.

Previše američki za mene. Također izuzetno depresivno.

Nisam znala da mi u životu trebaju prog rock aranžmani klasične muzike ali očito trebaju, ovo je genijalno urađeno.

I ovo zvuči previše američki ali nije strašno nepodnošljivo, pogotovo jer traje manje od pola sata.

Nikakav efekt. Previše smireno.

Odličan album za isključiti mozak i uživati. Jedino što meni fali je kontinuitet s vokalima ali to je baš lični problem.

Šta se dobije kad se pomiješa fenomenalna blues psych muzika i vjerovatno najgori glas koji sam u životu čula? Nešto što mi nimalo ne smeta, začudo. Ne bih sad uvijek slušala ali mi se sviđa.

Dokaz da se i swing jazz fazon može slušati kad je dobro odsviran, a ovo nije samo dobro nego odlično. Posebno s obzirom da je bilo prije skoro 70 godina.

Ima ovdje veoma zanimljivih pjesama s različitim utjecajima i stilovima. A ima i onih standardnih Blondie pjesama čiji nisam ljubitelj pa su malo srozale ukupni dojam. Opet je bolje od očekivanja.

Ne mogu ozbiljno shvatiti ništa što zvuči kao rap iz The Gentlemen. Zvjezdica viška za poneku ok melodiju i Kiwanuku.

Ne znam da li mi se ovo više ili manje sviđa od Queena koji znam ali u svakom slučaju je osrednji album.

Iz ovog eksperimenta već vidim da rap nije za mene, a na ovom albumu sam skontala i šta mi je najveći problem. Nema nikakve progresije. Pjesme se ne mrdaju s tačke A. Ništa se ne mijenja. I zašto bih slušala cijeli album takav?

Još jedan dosadan i monoton album, ali ne mogu reći da je dosadan na nivou onog jučerašnjeg. Opet, bilo bi idealno dati 2.5 zvjezdice.

Ovo je kao malo čvršća trica. Ali dosta više rapa.

Vidim da mnogi mrze ovaj album. Ja definitivno ne. Ali nemam ni ništa posebno lijepo da kažem o njemu. Prijatan je, može se slušati, ali nemam želje da ga opet slušam. Nadala sam se da ću imati nešto bolje da kažem ali nije iznadprosječan album, šta ću.

Nikad mi neće biti jasno zašto ljudi vole ovaj više nego Sam's Town, ludnica koliko ima fillera pri kraju albuma.

Ne znam je li u pitanju neka deluzija jer bih trenutno radije bila u moshpitu nego gdje jesam ali ovo nije grozno. Najdosadniji tip metala, ali je barem neka smislena buka.

Jedinica iz principa. // Bila bi jedinica ko kuća, ljudi koji vole radiohead su dobro, dobro zaostali u razvoju.

Džaba što je u pitanju vjerovatno najdepresivniji album svih vremena, meni glas ovog čovjeka ima ljekovit učinak. Bilo bi predivno da ima više pjesama kao Life's What You Make It jer bih onda bila veeeliki ljubitelj ali i ovako se nemam šta žaliti osim na depresivu.

Zapadnjacima treba zabraniti da pjevaju dosadni tzv. folk. Jaco je ubjedljivo najbolji dio ovog albuma.

Dosad nisam bila svjesna koliko je utjecajan ovaj bend. Prije više od 40 godina zvučali su kao bilo kakav trenutni indie rock. I naravno, još malo bolje. Album nije spektakularan ali jest dobar.

Jedinica iz principa. // Bila bi trica jer su na ovom albumu sve njihove pjesme koje išta valjaju.

Volim kad se ispostavi da ovakvi albumi nisu samo najveći hitovi, nego da ima kvalitete i u ostatku.

Ovo nije samo album koji je bio ispred svog vremena, ovo je album koji je izmislio svoje vrijeme i svako vrijeme poslije, otprilike svu muziku koju ja volim. Likovi što daju lošije ocjene nemaju sofisticirano progasto uho i tačka. Remek-djelo.

Dosadni zapadni folk, ali ovaj put s elementima jazza, funka, svačeg nečeg, pa je dojam dosta potpuniji.

Imam osjećaj da oni moraju imati nešto bolje od ovog albuma. Nije ni ovo loše ali definitivno znam kvalitetnije i upečatljivije pjesme.

Tri zvjezdice na jedvite jade. Bilo bi 2.5 da može, sigurno. Nevjerovatno kako "najutjecajniji muzičar ikad" nema nikakvog utjecaja na mene. Strašno dosadno iako ne nekvalitetno.

Dosad nisam skontala da je Somebody to Love stvarno genijalna pjesma. Ima još veoma dobrih na albumu. Općenito, vrlo zanimljivo.

Jedinica iz principa. // Bila bi jedinica jer sam htjela da počinim samoubistvo.

Osrednji starinski rock. Pomalo je žalosno što mi ljepše zvuči mono verzija. Ima dobrih stvari, sveukupni dojam nije nešto.

Soundtrack mentalnog propadanja. Žalosno za slušati.

Naxi cafe radio core fazon pozadinske muzike. Spašava je nadprosječan glas, osim toga je sve prosječno i monotono.

Jedinica iz principa. // Bila bi možda dvica ali Changes je najgora pjesma ikad, kako mogu ubiti pjesmu jer doslovno želim da to uradim.

Jedinica iz principa. // Bila bi jedinica logično.

Nije samo do toga što ne volim Princa generalno. Cijenim što ovaj album zvuči kao da je puno noviji nego što jeste. Ali ne cijenim što je svaka pjesma komotno mogla biti tri ili čak pet minuta kraća. Nema nikakve poente u skoro pola dužine ovog albuma.

Dosadnooo.

Ova je lista već postigla nešto značajno - ubijedila me da ne mrzim jazz. I ne samo to, nego počinjem poprilično uživati u ovakvim albumima, nije više samo da smatram da je dobro odsvirano i tačka. Mogla bih možda čak nekad početi i namjerno slušati ovo.

Žao mi je Briane Wilsone. Evo dala sam dvije poštene šanse. I u toku ovog albuma dosta puta se pošteno zapitala koji đavo slušam. Ne ide pa ne ide. Možda je i ovo preamerički. Možda samo loše.

Čak i kao najveći hejter Velvet Undergrounda jer smo to već ustanovili moram priznati da ovo nije sekunde loš album. Može se slušati, pa čak i solidno uživati.

Imam vrlo podijeljeno mišljenje o ovom albumu. Da je sve nalik na le freak bila bih prezadovoljna. Čak i da je nalik na neke druge življe pjesme. U njima je bass i groove na nivou. Ali onda ima pola, ili možda više od pola albuma koji je isto ništa.

Jedinica iz principa. // Bila bi dvica jer ima dobre (ali iritantne) muzičke pratnje a glas je najgori u historiji svijeta.

Dobro sam pretpostavila da će biti boljih Kinksa. Ovo je odlično. Neke pjesme su na nivou najbolje muzike iz ovog perioda, skoro da sam pomislila dati i peticu. Slušat će se opet svakako.

Baš ne volim ovakvu statičnu loše isproduciranu muziku koja nigdje ne vodi nego stoji na mjestu.

Jedinica iz principa. // Bila bi jedinica jer mrzim ovog cmizdravog krembila i svu njegovu muziku osim one pjesme Rise koju više nikad ne želim da čujem u životu a nije na ovom albumu.

Odugovlačila sam s pisanjem ovog reviewa jer nisam znala šta reći. S jedne strane, prva pjesma mi je takvo osvježenje, već nekoliko puta sam je morala odslušati. S druge, nijedna mi pjesma više nije tako legla. Zbog toga se vjerovatno mora gurati u red osrednjih albuma.

Ovaj me album nije ni blizu impresionirao kao njegov prošli i sad, čitajući biografiju i historiju, imam i objašnjenje. Ovo je puno "običniji" album bez puno eksperimentacije. Opet nije ni najmanje loš.

Ovo će biti dugo. Prije svega, svi koji vole fleetwood mac mora da su na teškim drogama. Ovo je, generalno, grozno. Postigli su da svaka pjesma zvuči isto a da je album opet nepovezani haos. Trenutak kad sam se ponadala da je album prikrajčio, na kraju prvog od dva diska (!!!), je ujedno i najbolji dio ovog albuma. Ima nešto u Stevie Nicks, njene pjesme su neuporedivo manje grozne. Opet ne znam je li ona sama dovoljno dobra za dvije zvjezdice ali danas se nešto osjećam velikodušno. Drago mi je što sam njihov prvi album dobila nakon što sam gledala onu seriju, i dok ne odslušam Rumours čvrsto vjerujem da je cijeli hype oko njih samo vezan za lične drame.

Dok ne pjevaju ovo mi je odlična pozadinska muzika. Dok pjevaju ovo mi zvuči preamerički. U svakom slučaju, izuzetne vještine i ne dosadi previše uprkos tome što traje cijelu vječnost.

Konačno da me nešto natjera da odslušam ovaj album. Definitivno nisam očekivala ovakvu apokaliptičnu atmosferu, ni da je u pitanju koncept album. Nešto mi fali. Nemam pojma zbog čega, ali nisam oduševljena. Ovo ću morati opet odslušati da odlučim zvaničnu ocjenu. Kao da se sve previše pomiješali zajedno pa nema efekta.

Jedan njegov album je dovoljan, dva su previše. Prošli me nije ovoliko iritirao.

Bilo je barem 100 boljih ovakvih bendova ali i ovo je sasvim podnošljivo. Meni daj bilo šta s ovakvim basom i saksofonom i preživjet ću.

Barem jedan post-punk album da liči na muziku. Liči čak i na muziku koju volim. Ali opet mi se ne sviđa.

Još jedan gdje ne znam šta da mislim. Ispočetka mi je bilo onako zanimljivo i simpatično, poslije je smorilo i zbog dužine i zbog monotonije. Druga šansa: još uvijek mi je teško procijeniti ovaj album, ima svega od recimo Chan Chan koja mi je postala jedna od najljepših pjesama ikad do nekih koje su mi stvarno kao test strpljenja. Pa hajmo ih zasad ostaviti na trici, ali imam osjećaj da ću se ovome opet vraćati.

Ideja zvuči interesantno, na papiru volim fuzije naizgled teško spojivih stvari. I sitar je vrlo zanimljiv instrument. Međutim, nakon nekog vremena stvarno počinje ubijati, i shvatam da je sitar bolji u malim dozama.

Kad znam šta inače rade ovo je dosta razočaravajuće. Predugo, s bespotrebno brutalnim tekstovima, a bez nekih naročitih dobrih muzičkih odluka.

Užasno neimpresivno u svakom pogledu.

Nije moj stil muzike ali je izuzetno prijatan album sa nekim nevjerovatno dobrim pjesmama.

Svaki album koji ima epsku pjesmu poput Three Days sigurno ne može biti loš, ali ovaj je dobar općenito. Teško da ima slabe pjesme, barem pola je stvarno odlično. Šteta što su luđaci pa nismo dobili puno više ovakve muzike. Vrhunac alt rocka devedesetih.

Srbin pravi brazilsku elektro muziku. Zvuči izuzetno čudno. Očekivanja su mi bila ravna nuli. Ali je ovo dosad najprijatnija pozadinska muzika koju sam dobila na listi. Visoka doza kreativnosti i rekla bih čak i inovativnosti. Bravo brate!

Jedinica iz principa. // Bila bi jedinica jer je ovo sramota za prog muziku. Death row!

Najviše psihedelična muzika ikad? Na momente teška za slušati, ali ovakva kreativnost se treba cijeniti. Bili su dosta ispred sličnih bendova tadašnjeg vremena, samo u pogrešnoj državi.

Da, definitivno ne volim rap.

Kako je ovo meni dosadno... Kao da je trunčicu bolje od onog preglupog Beatles albuma što sam dosad slušala pa eto možda zaslužuje dvije zvjezdice.

Predivno iskustvo slušanja. Pjesme koje imaju poentu, zaplete, rasplete, nikad nisu statične. Veoma zanimljivo i ambiciozno. Uživala sam u ovome i definitivno će se slušati opet.

Provjerena Dylan formula "lupi jednu loše otpjevanu ali nesumnjivo genijalnu pjesmu i onda ostatak albuma mumljaj iste gluposti". Na tu genijalnu pjesmu, jedva dvije zvjezdice.

Mirnija varijanta Specials što mi nimalo ne smeta. Ima dobrih pjesama, nekih koje se izdvajaju, a ostale su fine, smirujuće, ako ništa. Dobar jubilarni stoti. Samo fini ritmovi i uživancija.

Htjela sam braniti Zappu ovdje ali ne ide. Izuzetno bolno slušanje. Na momente zvuči kao proto-Mr. Bungle pa zato dvije zvjezdice, inače je katastrofa.

Jedan od izvođača koji su više utjecajni nego kvalitetni. Album je većinom kratke i bezidejne pjesme, ali ništa ne zvuči toliko loše.

Lagala bih da kažem da nije dobro odsvirano, ali bih lagala i da kažem da mi je bilo lijepo slušati ovu gomilu sitara.

Teško je ocijeniti ovako nekonzistentan album. Na vrhuncu je izuzetan fusion, na dnu je yeeeehaaaaw. Doslovno ne znam šta da mislim o cjelokupnom paketu.

Da je neko komponovao album iz čiste namjere da mene namuči do granice ludila, to bi bilo nešto ovakvo. Svaka pjesma kao da traje godinu dana. Sve zvuči identično. Živne jednom u 20 minuta a i tad je iritantno. A tek ovaj glas. Jedan od najmanje podnošljivih albuma dosad.

Jedinica iz principa. // Bila bi jedinica jer sam htjela da počinim samoubistvo.

Ne kontam. Prvih 6 pjesama sve nabacano. Ništa upečatljivo. Izaziva glavobolju. Jedino bas kida, svaka čast za Tinu. Čudni ritmovi i eksperimentalni zvukovi se mogu koristiti na puno bolji način. I onda ide kontrast u zadnje dvije pjesme. Uspavanke praktično. Ali su mi puno bolje legle od ostalih i na kraju digle ocjenu. Još jedan uzaludan hype.

Previše neupečatljivo da opravda ovoliko trajanje.

Moćan glas. Moćan bas. Ali da se ne lažemo, stvarno nisam nešto uživala u ovom albumu.

Ništa genijalno ali ipak zanimljivo. Ima bolje i gore dijelove, poprilično izrazite. Bolji imaju odličnih ideja. Gori su poprilično dosadni uprkos izrazitoj psihedeliji.

Jedinica iz principa. // Bila bi dvica jer je loš album osim ponekih dijelova ponekih pjesama.

Mislila sam da je zakucana dvica dok nije došla predzadnja pjesma. Ona je sve što tražim od ovakve muzike. Opuštajuća, zvuči svježe, lijepo vozi. Ostatak značajno lošiji, ali ne postoje 2.5 zvjezdice.

Uvijek se žalim da mi albumi zvuče previše američki i da mi to smeta ali mi je kod njih sasvim ok. Prolazno.

Baš sam se prepala nakon prve dvije pjesme da ću ovim plagijatorima i pedofilima morati dati recimo 4 zvjezdice. Onda je, na moju sreću, postalo dooosta gore. Do mjere da se jedva sluša. Džaba krađa ideja i svega kad se ništa pošteno ne zna.

Mogla sam komotno ne odslušati i tačno znati kako će zvučati. Ova nacija nikad neće pobijediti stereotipe o sebi.

Dosadna muzika (za bljutave ljude).

Ništa zadivljujuće, vrlo prijatno.

Vjerujem da je ovaj album zvučao zastarjelo već kad je izašao, ali barem za razliku od nekih sličnih ima kvalitetne vokale. Ne sviđa mi se što su praktično sve obrade u pitanju. Također, sumnjam da sam jedina koja ne može da vjeruje da u pitanju nije amerikanka.

Nekoliko finih pjesama plus tipični hip hop ostatak s anti-progresivnom muzikom. Zaključak i da smeta višak vokala, istovremeno je monotono i teško za upratiti.

Jedinica iz principa. // Bila bi dvica jer mi se jedna pjesma svidjela ali album je neviđeno smeće.

Nakaradna gomila zvukova. Ali ne žalim se. Zašto? Zato što prvi put ikad ozbiljno shvatam Pink Floyd. To vjerovatno nema smisla, već sam im dala jednu peticu. Ali njihova muzika inače je najneutralnija stvar na svijetu. Toliko igraju na sigurno da se mora svima svidjeti. Ovdje se čuje srce i duša, pa koliko god poremećeno bilo.

Nabacano, ujednačeno, bez tačke i zareza, suvišno, beskorisno. I jedna polovina ovog duplog je previše.

Dojam da je možda malo manje upakovan i dorađen od njihovog drugog albuma dosad ali osim toga mu se ništa ne može prigovoriti. Nisam bila sekunde svjesna da ovoliko volim White Stripes. Svega se genijalnog može strpati u pjesmice od 2-3 minute.

Nešto je ok, nešto čisti smor. Ništa nije nadprosječno. Stvarno ne kontam ovu opsesiju Bowiem i na samoj listi i od ljudi koji ocjenjuju. Naumpao mi je ovaj album kad sam se mučila s onim Cohenovim umirućim, barem je značajno bolji od toga (nije teško).

Već se ne sjećam ni sekunde ovog albuma. To će reći da je nespektakularan u najmanju ruku. Pošto je Tommy vrlo sličan album, ovo možda trun više volim.

Jedinica iz principa. // Bila bi jedinica logično.

Jedinica iz principa. // Bila bi četvorka jer ovo nije jedan od njihovih najboljih albuma i ima baš baš dosta fillera.

Oduševljena sam vokalnim sposobnostima za koje nisam znala. Neki dijelovi su zaista dobri, ali generalno je dosta zbrkano. Mogu oni i bolje.

Kratke jednostavne pjesme, opet. Ali unutar ovog ograničenog raspona dosta zanimljivo i kvalitetno.

baby baby baby baby baby baby baby baby baby baby baby; baby baby baby baby baby baby baby baby baby babe; baby baby babe baby baby baby baby baby baby baby baby baby baby baby baby baby baby baby baby baby baby baby; /; /; babe babe babe; baby baby baby baby baby baby baby baby baby baby baby baby baby baby; /; baby baby baby baby baby baby baby baby baby

Svega od dosadnog pseudo-kul indie rocka iz noćne more do nekih baš zanimljivih melodija. Tog prvog daleko više.

Oni su trčali da bi Ocean Colour Scene mogao hodati. Znam da je to obrnuto od prave izreke ali je tako. A OCS za mene trči. Tako da imam na mnogo čemu biti zahvalna Stonesima. I da, najbolje pjesme na ovom albumu baš vuku na OCS, a najgore jedva mogu slušati. Dakle, zlatna sredina sveukupno.

Bilo je ovdje potencijala za izvanredan psihedelični album ali mnoge pjesme imaju folk/country prizvuk koji mi nimalo ne odgovara.

Ne volim njih nikako. Slušanje ovog albuma mi je samo potvrdilo šta sam uvijek znala. Dječija muzika koja se pravi da je bila inovativna.

Ah yes, album koji je inspirisao *onaj* powerpoint. Muzički, cijeli je dramatična pauza sporadično isprekidana generičkim beatovima i/ili nabrajanjem.

Nisam ničim impresionirana osim Brain Damage. Stvarno sam se ponadala da će me oduševiti. Poprilično dosadno, repetitivno, preinstrumentalno tj. nema dovoljno konkretnih dijelova, WYWH je pet klasa iznad ovog, realno, mediokriteta. Ljude je strah priznati da ovo nije genijalan album.

Standardni Blur album, u smislu da ima sve od vrhunca britpopa i srodnih žanrova do pjesama za koje je upitno ko je odobrio. Bitno je da ima Beetlebum, u dugom nizu njihovih fenomenalnih pjesama jedna od najboljih, a i još nekih stvarno dobrih. Sveukupno je dobar utisak. Prolijeće u sekundi što je uvijek dobar znak.

Danas sam saznala da oni, kad bi se zanemario vokal, ne bi baš bili najgori bend na svijetu. Ali pošto se ova vokalna katastrofa nikako ne može zanemariti, ništa od toga.

Jedino zbog čega ovaj album nije nešto najgore što sam ikad čula je ovaj fini jazz iza njegovog prokletog brbljanja i keslanja.

Mislila sam da ću ovo mrziti jer mrzim Bittersweet Symphony. E pa ne mrzim. Samo sam je preslušala previše puta, a nikad s razumijevanjem. Jedino što konkretno mogu kritikovati na albumu je dužina, i sveukupna i nekih pojedinačnih pjesama. Osim toga je baš fin.

Ne mogu zamisliti kolekciju 10 sličnijih dosadnijih pjesama.

Neki čudan miks punka i surfa i čega već. Stvari koje se ne bi trebale miksati ukratko. Može se slušati, donekle. Zadnja pjesma kida.

Nekako, nešto ovdje funkcioniše. 2-3 pjesme se baš ističu, ostalo se zaboravi dok se sluša. Čak i te bolje pjesme su sve što mi inače smeta ali dosta fine.

Malo koji album bi me mogao natjerati da odslušam i bonus pjesmu od 16+ minuta, ali ovo je tako brzo proletilo, kao da je hipnoza u formi muzike. Ginger je jedini bijelac koji je ikad mogao biti dostojan ovakvog albuma.

Prvi put slušam nešto Elvisa da nije obrada ili original te obrade. Ništa mi ne smeta osim što je svaka pjesma ista. Također, ne mislim da je izmislio muziku ili nešto tako hiperbolično što mu se uvijek pripisuje.

Koliko sam mrzila njihov prošli album ovo je čudo neviđeno da mi se dobar dio ovoga ozbiljno sviđa. Ima tu opet i smeća ali dominira neki Creamast vajb. Ovo im je puno bolje išlo.

Jaco je definitivno bolji nego suma svih njihovih dijelova. Osjećaj je da je dosta statično, uz par zanimljivijih stvari.

Prvo sam se stvarno zapitala šta će nam dva njihova albuma ali ovaj je toliko drugačiji od prošlog a podjednako uspješan da ipak možda podržavam.

Možda zvuči glupo što hvalim da album nije ni sekunde duži nego što jest, a sve su mu pjesme minuta ili jedva preko, ali sa ovakvom muzikom je efekt puno jači kad se ograniči trajanje tako da im svaka čast na prisebnosti valjda

Desert sessions afrička varijanta, znači nema šta da ne valja. Možda ne bih redovno slušala ali je vrlo prijatno i cijenim umjetničke sposobnosti.

Jedinica iz principa. // Bila bi četvorka jer sam na moje ogromno iznenađenje baš uživala u slušanju.

Da se već zaključiti da ja totalno imam bass blindness, tj. ako valja bas malo me šta dalje zanima. Ali ovdje nije samo bas, pjesme su baš kvalitetne. Nije mi sve leglo ali je bar pola odličnih pjesama. Uvijek je zanimljivo vidjeti koliko se kvalitetni radovi neke grupe razlikuju od najpoznatijih pjesama.

Stvar s disco/funk pjesmama je što su interno strašno repetitivne. Ovdje još mrzim njegov glas ali opet je iznadprosječno za ono što jest. Pomislila sam čak da ću dati četvorku ali je pred kraj došlo do dosadnijih pjesama.

Ima direktnu konkurenciju u vidu vlastitog oca tako da je lako napraviti poređenje. Femi dosta manje improvizuje, ili barem tako zvuči, a nekako je opet teže pronaći nešto što duboko grabi pažnju. Vještina je tu ali nešto fali u ukupnom paketu.

Koliko su oni utjecajni bili a niko nikad o tome ne priča. Hvala im što su pogurali mnoge neuporedivno kvalitetnije izvođače. Mada, da neko drugi pjeva i ovo bi mi sve bilo ok.

Na ovom albumu mi se ne sviđa jedna jedina stvar. Produkcija. Dala bih im koju kintu da sredimo ovaj album da bude na svom blistavom vrhuncu. Inače, možda nije baš Coming Up nivo ali je lijep, smislen, kohezivan, dovoljno dug i ne predug. Još samo da mi ga je čuti sa boljim zvukom. Ova četvorka bi jednog dana i bez toga mogla postati petica.

Ispada da su oni otprilike vrhunac ove ere indie muzike. Bilo me strah što je album od 16 pjesama, dovoljno je raznolikosti da ne postane smor. Opet se čuje neka atmosfera općenite pretencioznosti i ono još znam da su grozni ljudi pa mi samo to kvari dojam inače vrlo dobrog albuma.

Specifičan slučaj gdje mi se nijedna pjesma ne sviđa spektakularno, a nijedna mi se ne ne sviđa? Odličan album sveukupno, pogotovo za ljude koji više vole ovakvu muziku.

Bilo je nekih na papiru sličnih singer-songwriterastih albuma ali nijedan nije ni blizu ovog nivoa. Prošao mi je u sekundi, vrlo duševan i kvalitetan album mada malo monoton i pogrešnog žanra za moj ukus. Puno ispred svog vremena.

Pravi rock mediokritet, jedan od onih što su zapravo za 2.5 zvjezdice.

Ništa niščim.

Jedinica iz principa. // Bila bi dvica jer je Anarchy kako već kvalitetna i legendarna pjesma a ostale se ne mogu slušati praktično.

Rod Stewart je laka meta za zafrkavanje. Ali izgleda da je i relativno vješt muzičar. Ako je on išta radio. Pjevati nikad nije znao. A ovaj album je skroz ok, ništa manje ništa više.

Umalo su postigli da album bude dovoljno drugačiji da nešto vrijedi.

Zvjezdica viška za Assatu, baš mi ovo dođe kad smo je izgubili neki dan. Inače je ovo neuporedivo gori Common album s liste, nije prošlo 5 pjesama a već sam pomalo gledala ima li kraja. Tekstovi u fazonu "ja sam bolji čovjek od svih drugih repera", pjesme gdje je jedini "instrument" kao škripa ploče, tako to, ali je on opet najbolji primjerak svog žanra općenito jer ima nečeg drugačijeg.

Utjecajniji nego kvalitetniji, a po svemu sudeći baš nevjerovatno utjecajan. I sad kad je inspirisao mnoge, kvalitetnije, zvuči smiješno.

Tako lijepo slušanje da smo profurali album i bonus pjesme i krenuli opet slušati i ništa nam nije falilo. Nisam očekivala ovako dobro, posebno kad sam vidjela da ima improvizacije i čudnih stvari. Jedan od boljih starisnkih jazz albuma.

Čisti iritantni folk country, ništa posebno.

Dobra muzika, sve super. Ali ne čuva mi pažnju ni blizu kao njegove stvari s White Stripes. Izgleda da mu više leži veseliji karakter pjesama.

Poprilično cmizdrav i monoton album s nedovoljno uzbudljivih elemenata da opravda postojanje na ovoj listi.

Prije svega svaka čast što su uspjeli ponuditi nešto potpuno novo svijetu muzike. Da se nisu ovoliko bazirali na elektro gimmicky zvukove, ovo bi bila najjača muzika iz prošle decenije. Ni ovako nije daleko iza. Sjajan, specifičan album. Slušat će se opet da se riješi dilema između 4 i 5.

Daleko od toga da su najgori bend na svijetu. Dosta avangardnije nego što bi se moglo zamisliti prije 50+ godina. Sve u svemu, zanimljivo i kvalitetno.

Jedinica iz principa. // Bila bi dvica jer nažalost nije najgora stvar ikad ali nije ni puno daleko od toga, a posebno je catfish što su prve tri pjesme hitovi a ostalo još veće smeće.

Energično, zanimljivo, kreativno za razliku od mnogo drugog punka, ali svakako mi ovo nije nimalo drag žanr pa ne ide skroz. Ali ima rijedak slučaj dobre punk pjesme trajanja oko 5 minuta.

Strahota da je ljude ovako lako ubijediti da je neki album spektakularno dobar. Posebno kad je u pitanju ovakav album. 80-minutni a od toga 70 minuta suvišnog zvuka. 3 hajmo reći genijalne pjesme, mada se meni nijedna ne sviđa kako treba, još možda 2-3 koje se mogu nazvati pjesmama, a preostalih dvadesetak skoro-polu-muzikalne kompozicije koje praktično funkcionišu kao prelazni zvuk. I zašto bi se iko patio i slušao to sve radi te 3 pjesme? Ne hvala. Nevjerovatno loš album, za njega je Dark Side remek-djelo a i on je sam baš bezveze.

Jedan od rijetkih klasičnih rock albuma koji su s razlogom klasici iako nisam prevelik fan generalnog zvuka. Izmislili su muziku. Fali malo basa, imali najboljeg basistu ikad a slabo se čuje.

Moja definicija easy listeninga, mogla bih ovo slušati dan-noć. Instant 5 zvjezdica na prvu, prethodno sam znala nekoliko legendarnih pjesama i sad se fino dopunilo. Bez greške. Jedan od najboljih elektronskih albuma ikad.

Nemam pojma šta da mislim. Znači da je efekat šoka na nivou? Nek ostane dvica pa sam poprilično sigurna da ću na listi čuti za šta je bio sposoban Buckley Sr. dok ga se nije otarasila cijela fan-baza.

Ovo je onaj fazon jazza kako sam zamišljala da sve zvuči ali je zasad, na moju sreću, izuzetak. Ne znam ni do čega je ali mi ne odgovara.

Oni su pravili dosadne (predosadne) pjesme koje imaju potencijala za dobre prepjeve. Nisam znala da Mrs. Robinson nije od Lemonheads ni da Hazy Shade of Winter nije od Bangles.

Kad vidim zapadnjački folk odmah mi nije dobro, ali je ovo bilo fino. Neki dijelovi su vizionarski, genijalno mi je koliko ima nestandardnih instrumenata. A neki su više u country smjeru, bar meni tako zvuči. Podijeljeno mišljenje ali ok.

Najdraži pastoralni prog rock bend? Kad slušam njih odmah imam poriv da odem čuvati ovce. Ovo mi nije baš najdraži album, Thick as a Brick ipak zauzima to mjesto, ali je veoma dobar i zanimljiv.

Malo previše bopast bop za moje kapacitete.

S ovakvim imenom su morali zvučati potpuno drugačije. Ima goreg countrya.

Jedinica iz principa. // Bila bi trica jer stvarno nije toliko loš album. Možda i četvorka.

Solidno vozi, ne bih prečesto slušala zbog monotonije. Više volim reggae izmiješan s drugim elementima definitivno.

Black Keys su baš proizvod svog vremena. I to mogu reći jer mi već za desetak godina zvuče zastarjelo. A to je ono vrijeme kad je sve postajalo nekako bljutavo i izvještačeno. Tako zvuči ovaj album. Ništa nije loše, ali isto kao da nije tu. Pozadinski zvuk.

Neke legendarne stvari su s razlogom legendarne čak i kad meni nisu baš najdraže. Ono ne bih mogla slušati Rage stalno, ali kako inovativno zvuče i danas, a tek kad bih se zamislila prije tridesetak godina da ovo čujem prvi put, mozak bi mi sigurno eksplodirao. Čujem dosta Audioslave jer sam ja na njima odrastala pa je i to veliki plus. Jedini rap koji zaista mogu reći da volim.

Moram lupit jednu ličnu anegdoticu. Probudim se jutros, promijenila se ova vremenska zona. Sva pogubljena, gledam šta je na generatoru. A reko otkud Billy Bragg s dosadnim Wilcom. Kad skontam da razmišljam o Billyu Oceanu. Hiljadu puta zanimljivija priča nego album. Billy Bragg je bolji čovjek nego muzičar pa nek se drži toga. Wilco opet, ne mogu da vjerujem.

Ja kad čujem riječi glam rock odmah zamišljam nešto grozno, vjerovatno sam zato samo čula jednu T. Rex pjesmu u životu. Kod njih ima dosta napretka u odnosu na ono što sam zamišljala. Stvarno nije loše mada nije za mene. Druga šansa: još nisam glam rock ljubitelj ali zato jesam T.Rex konvertit. Ima ovdje fantastične muzike.

Kod ovog brata su halucinogeni odlično radili. U trenutku kad mi je nestalo interneta čujem da mi se zapravo, na čudan način, donekle sviđa i fali.

Istovremeno tako ok i tako ništa posebno, a mislim da takvi albumi ostave najgori utisak iako nisu loši jer ono zašto si ovdje?

Nešto sam mislila da će me oni konačno preobratiti u ljubitelja hip hopa jer sam previše dobrog čula ali me ovo smorilo kao malo šta dosad.

Očekivala sam nešto što će me šokirati, bilo na pozitivan ili negativan način. Ovo je tako bazično da me ne može ni šokirati. Isto tipična muzika koja se čuje po tržnim centrima samo pretencioznije. A tek kako predugo traje...

Ne baš najgora, ali definitivno najmanje zaslužena stvar na listi. Kao da se neki tip igrao s kompjuterskim zvučnim efektima i slučajno uspio izdati album. Na momente ima podnošljivih beatova i čega već, a na momente je apsurdno loše.

Incubus mi je inače najbolji u malim do umjerenim dozama. Onako ponekad, poneka pjesma. Nikad se ne bih sjetila odslušati čitav album. I naravno, nije to ništa genijalno, nisu izmislili ništa brilijantno, samo su uspjeli sebi pronaći neku nišu unutar postojećih žanrova, pjesme su u suštini uvijek nalik jedna drugoj, tekstovi su poprilično kritični većinu vremena, ali sveukupno to funkcioniše. Dobro su radili to što su radili, nema im se šta zamjeriti.

Više je neoporecivo vješto odsvirano nego što je nešto naročito prijatno za slušati, nije bilo potrebe da iko ovoliko cijedi gitaru ali eto.

Standardni prošlodecenijski neinspirisani podosadni indie.

Poprilično genijalno. Ne njihov magnum opus, naravno, ali vrlo dobar album. A Forest je više nego genijalna. Sad više cijenim i koliko su napredovali i transformisali se vremenom a relativno zadržali suštinu (osim kad to nisu htjeli). Kompaktan, ujednačen, adekvatno sumoran album.

Sasvim prijatno i opuštajuće. Možda čak i malo uspavljujuće.

Ovo je leglo ne samo meni nego cijeloj kući. Uživancija čista. Nevjerovatno pozitivno iznenađenje. Divan bass na momente, sve veselo, živahno, interesantno, bez statičnosti. Samo je album art vrlo upitan.

Čudo da postoji nešto alt rocka iz 90-ih što nisam nikad čula. Vidim da su ih kritičari ispočetka gotivili i onda su nekako isparili. A čujem da nisu potpuno beskorisni, kao da je bilo nekog njihovog utjecaja u kasnijem alt rocku i možda čak pop punku. Nisu mi se nešto dopali, ali nisu ni zaslužili da potpuno padnu u opskurnost.

Ne mogu se oduprijeti utisku da se od ovih skoro sat vremena mogao izvući još bolji album od četrdesetak minuta. Inače mi ima previše zbrkanih stilova i gostiju da bude kohezivan dojam. Ali dobar album, nema šta. Najviše mi se, naravno, sviđaju pjesme koje podsjećaju na Blur.

Neponovljiva kraljica, bez loše pjesme na albumu.

Do danas nisam znala da nešto posebno volim Joy Division. Svaki put kad sam probala slušati dalje od najvećih hitova nekako mi je bilo smarajuće. U tome je ljepota ovog slušanja gomile albuma. Moram se udubiti i istinski čuti da li mi se nešto sviđa ili ne. I dalje nisam najveći ljubitelj ali ovo je još jedan predivno sumoran album koji u pravom trenutku zvuči nevjerovatno dobro. Usput, ako iko nabasa na ovaj moj komentar, želim da preporučim film 24 Hour Party People o njima i još svačemu, ekstra film.

Kako god se odlučim da ocijenim ovaj album kad se probudim sutra, zauvijek mi je najdraža Maidenova Remember Tomorrow ali u izvedbi Opetha. Ja sam metalhead ali ne za klasični metal. Ne kažem da mi je Maiden loš ali nije to to.

Superfantastisch! Oduvijek jedan od dražih albuma. Praktično ga volim otkako znam za sebe. Održalo se, i dan-danas mi je genijalan. Prava rijetkost da je svaka pjesma odlična. Možda se usudim reći i da je najbolji indie album ikad. Uvijek ću žaliti što sam ih fulila na Tjentištu 2019.

Koji kontrast između strana albuma, prva je puno više za mene a druga je baš spora i uspavana. Začudo, ne sviđa mi se ni njegov glas nešto posebno.

Ništa me na ovom albumu nije zainteresovalo jer je sve tako nabacano i razbacano.

Dokaz da se treba pažljivo slušati cijeli album a ne donositi nagle odluke. Nakon prvih 20 sekundi bila sam spremna ovo proglasiti jednim od najgorih albuma dosad. Poslije je bilo svega, od vrlo neuspješnih eksperimenata do sasvim podnošljivih pjesama. Neke ljude jednostavno treba pustiti da budu čudni i autentični, makar se skoro nikom ne sviđalo.

Da me sad neko pita zašto mi se sviđa ovaj album ne bih znala objasniti. Valjda fin glas, sva muzika dobra, ništa spektakularno, ali nesumnjivo dobro.

Ko je ubijedio ovog hajvana da treba pjevati? Mislim da i on zna da ne zna pjevati ali zašto, zaštooo se odlučio da to ipak radi? Ovo mi je trun podnošljivije nego prošli album od njega što je došao jer ima više pjesama/trenutaka gdje ne pjeva nego je samo ok pozadinska muzika.

Smori me ovaj čovjek. Folk stvarno nije za mene.

Cijenim što su nešto ovako napravili tako davno ali nije ništa posebno za slušati.

Ubi me ova nepregledna količina bjelačkog folka koju mi izbacuje generator trenutno.

Specifično poređenje, kao kad bi obrade na naxi cafe radiju bili lijep rock fazon. Lijepo vozi, stvoreno za finu pozadinsku buku, prijatno i univerzalno dopadljivo. Živ bio ko god je napisao Alan Partridge review.

Nakon što se konačno nešto desi podnošljivo je.

Najveći problem ovog albuma je za mene značajna oscilacija u kvaliteti pjesama, ide od nečeg nalik na ne-progresivni Yes do folka koji već provjereno mrzim. Prijatno je za slušati, pa čak i u gorim trenucima.

Kod mene nema dobitne kombinacije kad je funk u pitanju. Ako je sve živahno onda mi je statično. Ako uspore onda mi je to dosadno. Svakako jedan od boljih funk albuma dosad.

Šta reći da nije već rečeno... Mrzim country. Ovo se skoro može slušati. Eto.

Nakon nekog vremena baš dosadi, a to vrijeme dođe poprilično brzo.

Ko zapravo sluša Becka? Koja demografska skupina? Jer ja nikog živog ne mogu zamisliti. Inače, koliko god je solidan do dobar muzičar, ne nudi mi apsolutno ništa zanimljivo, inovativno, kreativno. Album je izuzetno dosadan ustvari.

Ne razumijem njega očito. Ako se ima šta razumjeti. Meni zvuči vrlo površno i nespektakularno, evo već drugi put. S prvog albuma se ništa nije promijenilo ni uznapredovalo. Unutar pjesme se nikad ništa ne promijeni ni uznapreduje.

Mrzim Zeppelin. Ništa ne funkcioniše ovdje. Ovaj album traje godinu dana. Glas isto kao da mi struže po mozgu. Kad povremeno ušuti ponekad ali vrlo rijetko nađem nešto malo zanimljivije, onda se zapitam je li ovo plagijarizam? Vjerovatno jest. Mrzim Zeppelin.

Is this it? Al ono fakat pitam. Koliko sam čula pohvala za ovaj album mislila sam stvarno da treba biti nešto spektakularno. A ne da je svaka pjesma praktično ista. Nije loše ali je sve isto i ni sekunde genijalno.

Sad kako znam za Django Django zahvaljujući ovoj listi, mogu reći da mi ove zvuče kao njihova nedorađena verzija. Pristojan album.

Kao da je neko uzeo sav indie/alt rock iz devedesetih, izblendao zajedno, i napravio najprosječniji prosjek od albuma s tom kombinacijom.

Bass blindness opet, ali je stvarno dobar album. Kao Spandau Ballet i Duran Duran u jednom ali orkestralno i spektakularno. Lijepo zvuči u paketu. Podsjeća na srednjoškolske dane.

Druga klasa u odnosu na većinu dosad preslušanih albuma. Niko nije nadomjestio nedostatak pjevačkih sposobnosti efikasno kao Jarvis. Nije mi više samo Common People himna nego cijeli album. Možda drugi najjači album od velike britpop četvorke.

Zanimljiv i prijatan album u nekom svom fazonu, dosta odskače od praktično svih prethodnih.

Filmska muzika nije ekvivalent pravoj muzici, posebno u obliku albuma. Da se nešto dešava u pozadini, tj. da gledam film, bilo bi ok. A ja ne volim baš filmove pa mi se ovo ne gleda. Međutim, ovdje ima nekih tako genijalnih kompozicija da postaju samoodrživi, značajni primjeri muzike.

Album s brilijantnim početkom i epskim krajem koji malo kaska u sredini. Umalo da mogu reći pregenijalan. It's been emotional.

Najveći koji je ikad uzeo gitaru u ruke. Ali da se čuje ta gitara mora se dobro napatiti s ovakvim albumom. Iscijedio mi je dušu.

Ovaj album ima dvije pjesme koje bukvalno računam među najboljim ikad napisanim. Pogotovo Heart of the Sunrise, jedna od pjesama koje najčešće slušam kroz život. 11 i po minuta čiste genijalnosti. Sad, ovo između nje i Roundabout je nešto što pravi mali problem. Iako sam ovaj put slušala s punom pažnjom i čula da je dobar dio "srednjih" pjesama baš kvalitetan, opet se nekako poslije Roundabout samo čeka Heart of the Sunrise. Sredina je ipak dovoljno dobra da opravda najvišu ocjenu. Odsad po radnjama s pločama aktivno tražim Fragile. Pošto vidim da prosječna ocjena na generatoru nije nešto genijalna razmišljam i skontam da prog nije žanr koji se može jednom odslušati i odmah svariti. Ide to postepeno. Isprva nisam nikako gotivila Andersonov glas, Squire mi je oduvijek heroj i ono što želim biti kad porastem pa sam im davala šanse najviše zbog toga, a trebalo je vremena da sve dođe na svoje. Pa ako slučajno neko pročita ovaj komentar, eto, tražim malo više pažnje i eventualno šansu-dvije viška za prog albume. Vrijedi. I žao mi je što nema nekih brilijantnih ali izrazito nepopularnih stvari na ovoj listi. Recimo Caravan, Camel, oni bi se ljudima mogli dopasti na prvi pokušaj. Druga krajnost, Van Der Graaf Generator recimo, tek bi tu ocjene bile strašno loše. Ko svari VDGG postao je doktor prog nauka. Prog je zastupljen, kao i većina žanrova uostalom, samo u nekom površnom mainstream sloju, a dosta se dobrog može otkopati u pozadini.

Prva polovina je najiritantniji zamislivi indie, srećom kasnije se dosta popravi utisak. Ni blizu Suburbsa i tako njihovih kasnijih stvari, ali ispao je ok album.

Sve što znam o Willie Nelsonu prije slušanja ovog albuma je da je bio u epizodi Monka. Inače je country žanr koji najslabije prolazi kod mene ali ovo ne mogu da mrzim nikako. Klasa za sebe je Willie.

Od ovih Y2K pop/rnb stvari, ovo je možda jedna od najpodnošljivijih koja me mogla snaći. Neke su pjesme bez sumnje opravdani mega-hitovi. Ostalo, ovako kad se sluša u cugu, zvuči baš isprazno. Sve je to neki sličan fazon repetitivnog ritma i pjevanja jedna preko druge preko treće. Nama muzičkim snobovima teško da se svidi, vidi se to i po drugim ocjenama. Meni je bilo ok do pred kraj, onda su pjesme postale ubitačno dosadne.

Naravno, mnogi odmah daju kečeve. I ja to radim iz svojih principa, cionistima je kec iste sekunde. Ali Kanye je "samo" mentalni bolesnik. Imamo doslovne pedofile u top 20 albuma. Tu nismo dosljedni, kolektivno. Inače, ovo je jedina vrsta hip hopa koju skoro volim. Nije predosadno uprkos tome što traje predugo. Podnošljivo je sve. Edit: jedinica iz principa

Smijem li biti prva osoba koja će reći da je ovo malo bolje od To Pimp A Butterfly? Onaj je valjda još duži i dosadniji. Mada mi se ni ovaj nije dopao.

Nešto što nisam skontala prije generatora je da je Elvis imao stvarno divan glas i da može lupati bilo šta i opet će zvučati sasvim ok ako ništa. Ovo je poprilično nabacana kolekcija pjesama, ima svega i dobrog i ne tako dobrog, ali sve je potpuno uredu za slušati.

Koji je iskorak unaprijed bio Arthur nakon što se čuju ovi raniji albumi, a ovaj čak i nije toliko ranije. Opet su oni najbolji od ovih baš ranih proto-bendova, meni milion puta jači od Beatlesa i svega tada.

Ovu albumčinu ne moram ni slušati da znam da je čista petica i jedan od najboljih na cijeloj listi. Manics su mi slaba tačka. Najbolji britanski bend iz devedesetih ubjedljivo i jedan od njihovih najjačih albuma, vjerovatno odmah iza Holy Bible i TIMTTMY (grozan akronim). Žalim što sam ih tek dubinski otkrila prije desetak godina, uprkos tome što se televizija pojačavala svaki put kad naiđe A Design for Life. I dan-danas mi je teško naći dražu pjesmu, općenito. Danas pod temperaturom nisam namjeravala ni slušati album ali je baš pravi došao. Valjda mi je malo zasjenjen ovim još boljim njihovim albumima pa je slušanje baš leglo. Izuzetan album, jedino mi Small Black Flowers That Grow In The Sky nije skroz legla. Uvijek će mi biti smiješno kako su im refreni bukvalni, ide ime pjesme ad nauseam i eventualno još jedan stih uz to (ne smeta mi ni to koliko su mi drag bend). No surface, all bangers.

Totalno ok i ništa više od toga.

Dok sam ovo slušala osjećala sam konstantnu potrebu da uporedo radim nešto drugo kako ne bih zaspala. Onda sam usred svega toga shvatila da sam tako opuštena i da mi ovo leži skroz. Baš lijepa muzika, ne za mene ali jednom je bilo fino odslušati.

Za razliku od debija ovaj ima neki country prizvuk pa mi manje štima (čula sam usnu harmoniku 1 (jedan) put na albumu i iznerviralo me). Pjesme su manje konkretne i općenito se teže uživiti u album. Slabiji ali ne loš.

Prvo je uslijedio šok što njih opet slušam, onda sam skontala da ne mrzim toliko Def Leppard. Hysteria je bolji album ali tu je to negdje. Radije bih njih slušala nego otprilike sav rock iz osamdesetih. Nekad se neki žanr jednostavno ugasi i ovo mi je najbolji primjer, nije bilo ničeg stvarno dobrog.

Baš sam jutros odlučila da neću pročitati nikakve ocjene i ništa o albumu, i onda čujem prvu pjesmu i kontam koji đavo??? Onda vidim da je 3. najgori album na listi. Ima smisla. Za mene zasad ubjedljivo najgori. A volim neku nestandardnu muziku od koje bi mnogi poludili. Nema šanse da je ovo samo 33 minute. Haj što me boli glava na kraju, ali što me boli zub???

Ne slavim Božić, ovo mi ništa ne znači. Odslušala da ispoštujem, nije grozno. Upravo sam saznala da je ovaj tip nekog ubio. Ludnica.

Za album koji je vrlo napredan sa temama, zvuči baš isprazno. A onda mi to malo remeti poentu i tekstova i svega. I predug je stvarno.

Ovo je onaj tipični meni draži opuštajući hip hop što dosadi ali ne iziritira kao neki drugi tipovi.

Znam toliko dobrih pjesama od Human League, kako je moguće da je na ovom albumu samo jedna od njih (ili dvije)? Međutim i na ovom albumu je kolekcija finih 10 pjesama, ne traje dugo, nema ništa posebno loše, ovo mi odgovara, sve je ok.

Jedinica iz principa. // Bila bi dvica jer me iritira njegov glas i jedino ok je bas ali je i to previše wah wah u prosjeku.

Nije toliko loše, mada smeta što dobar dio ovoga prepoznajem iz drugih pjesama. Originalnost je samo u aranžiranju. Da imam gdje vjerovatno bih lajkala pjesme 1, 7, 9 ali na ostatku albuma ima poprilično dosadnih dijelova.

Jedinica iz principa. // Bila bi trica na street spirit i još par pjesama za koje čak i ja, kao najveći hejter radioheada i na muzičkoj i na etičkoj osnovi, moram reći da su dobre ali tu ocjenu balansira činjenica da je dobar dio ostatka albuma doslovno fejk plastični RATNI ZLOČIN! Najgora stvar koju je Jeff Buckley ikad uradio: dao samopouzdanje ovom antitalentovanom friku da pjeva "falseto".

Nisam amerikanka pa ne mogu cijeniti koncept odlaska u prokleti zatvor da nekom pjevam. Ništa u vezi s ovim nema smisla i pjesme su poprilično dosadne. Usred slušanja shvatam da je američki country vrlo blizu po kompleksnosti i muzičkoj vrijednosti našem turbo-folku.

Fini prijatni kafanski jazz, malo dosadan sam od sebe ali ovo je odličan primjer takve vrste muzike, sviđa mi se više nego prošli Getzov album.

Neinspirisana nasumično povezana gomila zvukova i stilova.

Kralj popa za mene šta god drugi govorili. A ovo je baš dobar album i pored najpopularnijih pjesama. Muzički vrhunski, bas fantastičan, njegov glas bez greške, a izuzetno cijenim i ove ozbiljnije tekstove.

Nikad nije bilo šanse da mi se ovaj album posebno svidi čisto radi Billyevog glasa koji je malo je reći iritantan ali mi se uprkos tome poprilično svidio jer je muzika jednostavno toliko dobra. Cherub Rock je jedina njihova pjesma koju sam već imala u lajkovima, srećom ostatak albuma prati taj kvalitet. Jedan od onih koji nisu za mene ali jesu nesumnjivo dobri.

Vjerujem da je ovo zvučalo futuristično kad je izašlo, sad zvuči prahistorijski i udara mozak u sve dijelove gdje ne bi trebalo.

Album i po. Hit za hitom a gdje su trebali biti filleri opet odlične pjesme. Da je cijeli album samo Drive opet bi bila petica ali drago mi je da nema ništa da sroza ukupni utisak. Remek-djelo.

Hvala Becku za jednu jedinu stvar: Devils Haircut. Ostalo je gomila nevjerovatnih gluposti. Probao je napraviti 12 pjesama drugačijih žanrova i svaka je nevjerovatan podbačaj.

Drago mi je što mi generator dosad nekim nevjerovatnim čudom većinu izvođača koje ne znam a tu su više puta daje da slušam hronološkim redom. Tako ovdje mogu čuti nedostatak napretka u odnosu na debi koji mi je bio sasvim ok. I ovaj mi nije bio nepodnošljiv ali je još dosadniji, repetitivan, s previše "gostiju", odvratnim tekstovima, djeluje duži iako je kraći, dosta više fula u odnosu na onaj pa mislim da zaslužuje zvjezdicu manje definitivno. Edit: ništa, jedinica iz principa

Inferiorna verzija The Cure, Joy Divisiona, i sličnih bendova. Ništa posebno za ponuditi da je drugačije. Samo se vrti ukrug.

Valjda ja toliko mrzim country da je ovaj koji je ljudima inače lošiji meni puno bolji. Prvi country album za koji mogu reći da me nije smorio totalno. Ima nekih dramatičnih i uzbudljivih kvaliteta.

Izuzetno funky. Bolje od Funkadelica definitivno, ali ni ovo mi nije genijalno. Tipični funk problem, beskrajne monotone pjesme.

Značajno bolje nego onaj, za mene, užas s Wilcom. Tekstovi su navrat nanos ali činjenični, muzika je meh, pjevanje je kao slabiji Paul Weller; podnošljivo.

Ovakva me muzika baš iritira.

Mislim da ima malo boljih angry girl bendova ali i ovo je sasvim ok za slušati.

Malo mi je ovo previše jazz koji možeš čuti u stomatološkoj ordinaciji. Ali morao je neko izmisliti original koji će se zauvijek imitirati a to je bio Miles.

Daleko od toga da sam najveći ljubitelj Metallice i generalno thrash metala ali ovi odavde hitovi su vrhunac metala koji se probio u komercijalu. Nema nijedna loša pjesma na albumu, sve mi je barem ok a ništa nije pregenijalno. Nepopularno, meni je Wherever I May Roam najbolja pjesma.

Ovo je baš pozitivno iznenađenje s obzirom da me prošli Ray Charles nije oduševio, ovo je super da se malo osjećam sofisticirano i napredno.

Prestani sa ovom dernjavom pliiiiiz. Koliko god me iritira sve od Princa ovo je dosta bolje od 1999 pa je na osnovu toga zaslužilo 3 zvjezdice.

Kad se desi nešto što ne zvuči kao Beach Boys pomislim da ovo nije toliko loše, ali kad se desi nešto što zvuči kao Beach Boys pitam se kako su oni dostigli taj nivo manije jer ja ih ne mogu ni slušati.

Dosta više uspavljujuće nego što sam očekivala, ali generalno prijatna muzika i baš lijep pravi motown bas pa je sve ok.

Album koji se nikad ne bih sjetila odslušati a bilo je predispozicija da mi se baš dopadne. I ispade zaista vrlo dobar, srećom uz nekoliko pjesama koje su mi skoro kao legendarna Bongo Bong/Je Ne T'aime Plus. Neironično, mislim da je ovo muzika koja bi se sviđala Che Guevari da je sad uz nas kad nam je najpotrebniji. Sviđaju mi se i prelazi između pjesama pravo. Druga šansa: nije tehnički druga šansa jer stalno slušam. Zaslužio je brat peticu.

Još jedan vrlo dobar Doors album, malo ispod debija i malo iznad drugog koji sam slušala. Gotovo na listi s njima.

Ovo je kao malo manje nepodnošljiv Nick Cave ili nešto (mrzim Nicka Cavea i nadam se da ga ovim neću prizvati).

Nemam velika očekivanja čim vidim frišku godinu i čujem da kreće sa vokalnim samplovima ali je ovo bilo baš prijatno od početka do kraja. Opuštajuće a dovoljno zanimljivo da drži pažnju.

Magična '67 godina. Neuporedivo bolji od prošlog Hendrix albuma s liste. Mnogo muzikalniji a ne samo gitara gitara gitara. Sjajan.

Mislim da sam imala jednu vrlo dugu disocijativnu epizodu da ovo preživim.

Dosta podnošljiviji primjer žanra koji zaista ne volim.

Kod mene je stvar s njima što su mi tako ok, apsolutno mi ništa ne smeta, ima pjesama koje skoro mogu reći da volim, ali nikad, baš nikad ne bih išla i namjerno upalila KOL. Zato nisam nikad čula ništa mimo najvećih hitova. Nisam ništa propuštala. Ovo odsad zvanično zovem catfish albumima, nabacaj prvo hitove da upecaš raju i onda ostalo čisti filler.

Ko ne voli njen glas, kao naprimjer ja, teško da ovdje može pronaći išta imalo dobro jer je glas 98% sadržaja albuma. Predugo traje i ništa se ne dešava.

Zaista ništa posebno. Toliko ništa posebno da nemam šta reći.

I will drink heavily and shout at you album samo što se ovo ne bi svidjelo ni Bernardu Blacku imam osjećaj.

Jedinica iz principa. // Bila bi četvorka jer iako ima svega od genijalnih (Breaking the Girl, Power of Equality, I Could Have Lied, Under the Bridge...) do prebolesno loših pjesama (Give It Away prvenstveno), opći dojam je više pozitivan nego negativan muzički. Ali je malo reći da sam zaprepaštena šta sam slušala kao desetogodišnjakinja.

Još jedan u nizu duplih albuma za koje apsolutno nije bilo potrebe da budu dupli jer je tu jedna ponavljajuća ideja ukupno.

Crosby, Stills, Nash, i Young su izgleda izvlačili najbolje iz drugih kolektivno jer kad ih slušam pojedinačno (sad dva dana zaredom) mrzim ih a ono zajedničko i Buffalo Springfield su mi bili ok.

Zabavila sam se i to je s ovakvim albumima glavno. Nema veze što je kompilacija što se mene tiče. Sviđa mi se energija što je mislim realno i glavna stvar na koju su išli. Brz, kratak, zabavan. Nemam se šta žaliti.

Nekad vidim ime benda i odmah kontam ovo će biti grozno. Recimo ove bacam u koš s onim dosadnim indie bendovima i ničeg se ne sjećam iako sam nekad vjerovatno čula. I onda dobijem baš pozitivno iznenađenje. Kao i mnogi drugi komentatori ovdje čujem brojne druge utjecaje ali mi nekako opet zvuči inovativno. Nimalo dosadno svakako. Baš dobar zvuk.

Raznovrsno, u smislu da ima hardcore country i predosadni country, a ja ne znam koji više mrzim pa eto.

Ima nešto u ovom albumu što ne mogu da ne cijenim, valjda je ipak kvalitetno urađeno posebno što se tiče pozadinske muzike, ali sve u svemu ovo je poprilično mučno iskustvo. Nije ni da joj mrzim glas nego je valjda ovaj kontrast između uspavane muzike i dominantnog glasa prejak.

Završila sam sve. Sve i jednu pjesmu. Gdje mi je orden i novčana nagrada? Ne pretjerujem. Od početka radnog vremena do pauze me p(r)atila. A zaista ništa posebno ni vrijedno 200 minuta dosađivanja, Ali nije stravično loše pa eto neka jadna dvica se može udijeliti.

Ne volim ove antitalentovane muzičare koji su na tekstove koji su navodno dobri prošli hiljadu puta na ovu listu. Evo nju slušam treći put. I opet ništa. Mada moram priznati da mi je ovaj album malo bolji od prethodna dva.

I dalje nemam sposobnost da nađem bilo šta zanimljivo na hip hop albumu.

Još nisam imala album koji ovako naglo preokrene nakon prve pjesme. Kontam aha ovo će biti dosadna imitacija punka, onda postane dosadni indie country, i onda nazad na dosadnu imitaciju punka. Čudno iskustvo slušanja.

Lijep ali izuzetno intenzivan jazz. Malo previše za potpuno uživanje.

Meh, sasvim ok indie rock i apsolutno ništa posebno.

Još jedan dosadni country album, ne mogu više...

Samo da je glas malo prijatniji, mislim da bi ovo bilo baš dobro. Ovako mi isto ne smeta toliko nego čujem još potencijala pa je to šteta.

Jedinstven i brilijantan, čak i pjesme koje mi nisu nešto predobre moram cijeniti originalnost i kvalitetu. Svaka čast i na političkim temama.

Očekivala sam teško smeće iskreno. I onda me dočekao skroz ok album. I dalje ne razumijem njihovu popularnost jer ima neuporedivo boljih metal bendova ali ovdje ima kvalitete definitivno. Neke pjesme su čak i dobre.

Škripavo i dezorijentirajuće, ali skoro na dobar način. Solidno zanimljiv album, mada malo predug. Konačno donekle razumijem šta je njihova poenta i moram sad vidjeti da li mi je prošli album bio baš loš ili samo nisam kontala.

Kao da su djeca od 15 godina pisala. I muzički i posebno tekstovima. Ali mislim stvarno nije najgora stvar. Loše jest ali moglo je gore. A od "umjetnosti" sa albuma ništa ne može gore.

Muzika za ljude kojima su najkorištenije društvene mreže letterboxd i last fm. Muzika za ljude kojima je cijela ličnost to da su "tužni". Muzika za ljude koji jedu samo organsku hranu jer je njihovo tijelo hram. Muzika za ljude koji misle da su sljedeća Virginia Woolf (nez otkud mi ona, valjda zbog ovih glupavih predugih naslova pjesama) iako nikad nisu napisali ni rečenicu. Toliko ničega da mi je mozak redovno pjevao CUM ON FEEL THE NOIZE i smišljao ove uvrede iznad. Bljutavilo čisto.

Da nije pjevač ovog benda poslije postao značajan, čini mi se da bi ovo prošlo potpuno nezapaženo. Mada i realno nema nešto pretjerano da ponudi. Sasvim ok, ne puno više od toga. Mislim kome se sviđa Winwoodov glas može ovo baš gotiviti.

Bolje od prosjeka koji očekujem kad vidim grozne riječi singer-songwriter. Premda mi nije legao glas i zvuči još više zastarjelo nego što jest.

Imam neko dugotrajno iracionalno nevoljenje (neću baš reći mržnju) Depeche Mode pa sve čekam Violator da iskoči i da dam šansu. Kad evo nešto drugo. I potvrđuju mi definitivno da nisu ništa više od osrednjih muzičara. Nema ničeg posebnog, sve je tu negdje, zvuči nalik svemu ostalom što su ikad radili. Nikad nisam slušala njihovu pjesmu i pomislila jao kako je ovo zanimljivo. Ali eto, još čekam Violator.

Jedinica iz principa. // Ja otprilike mrzim ameriku kao jedan monolit, u smislu da ne mrzim ovog lika puno više nego bilo kojeg drugog genocidaša s ove liste. Tako da slušam relativno bez predrasuda. U prvoj pjesmi sam se malo prepala da ću imati nešto pozitivno da kažem, nije dugo potrajalo. Očaj teški kojeg je 99% plagijarizam i imitacija u kombinaciji s degutantnim tekstovima. Jedva čekam kolaps njega i njegovog cijelog društva.

Ovo je bilo neophodno da se vrati nada u generator. Jedan od kompletnijih reggae albuma koje sam ikad čula. Zanimljivije od Wailersa i to značajno.

Za nju treba stvoriti naviku. Teško ko to može čini mi se. Ja sam došla do nivoa da tolerišem i cijenim umjetnost ali ne uživam.

Jedinica iz principa. // 'Sunday Bloody Sunday'. What a great song. It really encapsulates the frustration of a Sunday, doesn't it? - Alan Partridge Ne slažem se s Alanom, grozna pjesma, još gori album, bila bi tanka dvica objektivno. Mogu se sjetiti samo jednog pjevača koji me više iritira nego ovaj.

Primitivna varijanta Elvisa. Meni su drugi albumi bili daleko bolji.

Dobar i veoma zanimljiv za striktno instrumentalni album, sviđa mi se vajb i atmosfera i sve.

Pa definitivno mi ovaj album nije promijenio život kao što je trebao koliko ga ljudi hvale. Ali nije ni toliko loš, šta znam. Mogao se skratiti dobrih 20 minuta kao i većina hip-hopa. Neke su pjesme bolje ali čini mi se samo one koje su svakako najveći hitovi, što sam već znala. Ok album sve u svemu.

Jedinica iz principa. // Bila bi dvica jer iako sam se prepala da će mi se dopasti nešto od njega u toku prvih par minuta to je, srećom, samo bio dobar uvod u loš album, čim zine nestaje sav potencijal da ovdje bude nešto. Ne znam zašto Jamajka kao država nije pokrenula atentat protiv Eltona.

Jedinica iz principa. // Bila bi jedva dvica jer ughhhhhhh Nick Cave.

Spoj kvalitetnih muzičara koji svoje vještine nikad nisu oblikovali u smislene kompozicije i jednog od najgorih metal vokala ikad. Osrednji album.

J.... te više usna harmonika konačno dajem keca dylanu ne može ovo više gubim strpljenje potpuno nabij sebi usnu harmoniku u nemuzikalnu guzicu.

Koja je poenta dosadnog monotonog indie popa sa najblažim vokalnim country twangom ubačenim čisto onako? Ne kontam.

Malo mi je više ušao u glavu od prošlog njihovog. Ništa posebno opet.

Nije album kojem bih mogla posvetiti punu pažnju ali za pozadinu dok se nešto radi fantastičan. Vrlo prijatan a nikad previše statičan da dosadi.

Smatram da je nepravedno što me generator zasipa ovolikim country albumima s obzirom na to da sam izbjegla veliki egzistencijalni metak i nit sam amerikanka nit imam ikakve povezanosti s amerikom. Samo bi se amerikanci mogli zapitati hoćemo li imati keš u raju.

Konačno jedan hip-hop album koji nema isti problem kao svi drugi tj. na ovom barem ima nekih melodija koje mogu upamtiti i ima nekog smisla općenito. Opet mi nije pregenijalan ali svakako dosta bolji od prosjeka. Prvi i zadnji put da hvalim nešto što sadrži aerosmith.

Nisam ljubitelj ni ovakvog repanja ni francuskog jezika pogotovo ali mi je ovo fino ponajviše zbog muzičke baze.

Mogla bih sve prepisati što sam rekla za njihov prošli samo se bas manje ističe pa je ovaj ipak malo lošiji.

Fino mi je ovo, mogu zamisliti da bi u kontekstu vremena bilo dosta napredno.

Jedinica iz principa. // Bila bi jedinica jer postanem suicidalna čim moram slušati cohena.

Iako je "iritantno" još uvijek prva riječ koju bih upotrijebila za njihov stil muzike općenito, konačno osjetim šta je ovdje ključno. Čista energija.

Još jedan od onih kultnih albuma koje se nisam mogla natjerati da dotaknem prije ove liste, i vrijedilo je čekati jer mi se sviđa ali ne previše. Lijepa buka, manje lijepi glasovi, nekako mislim da bih bila veći fan da nema vokala ali eto.

Drago mi je što završavam s njima bukvalno 10 dana nakon što sam vidjela da imam i treći album, nisu mi ništa posebno upečatljivi ni zanimljivi. Ovo mi je najdraži album zbog Bring Tha Noize.

Kate Bush nije za svakoga i to znam po činjenici da ja uvijek prebacim stanicu ili kanal kada naiđe neka njena pjesma. Ali ovo je onaj ne-mainstream novi poremećeni nivo. I stvarno nije za mene, ne mogu čak ni cijeniti umjetničku kvalitetu, ali brat Hamza koji svira kontrabas na pjesmi 3 je donio dvicu.

Ovdje je toliko objektivne kvalitete da sam skoro bila spremna zanemariti što apsolutno nije nešto što se meni lično sviđa. Definitivno najbolji od CCR albuma s liste.

Do danas sam samo znala Temptation i bila sam malo skeptična posebno jer sam vidjela ocjenu ovdje ali hejteri nemaju pojma, meni je prejak ovaj funky groovy anti-kapitalistički synth pop iako nije naj naj primjer žanra.

Ne mogu reći da je loše ali je stvarno poprilično dosadno.

Voljela bih da mi se više sviđa vokalna izvedba ali me to dosta kočilo, ok album svakako.

Confidence is a preference, pa tako i sa ovim albumom se nešto desilo. PARKLIFE! Nije najbolja stvar na svijetu ali mene apsolutno ne zanima koliko se zabavljam. PARKLIFE! Ko ne osjeti ovu veselu energiju nešto mu fali u životu samo ne znam tačno šta. PARKLIFE! Ja sam dio ovog krda koje svake godine odlazi na ljetovanje u Grčku i sluša ovaj album. PARKLIFE! Nema boljeg lijeka za sumoran dan i sumorno vrijeme od nečeg što ovako zvuči. PARKLIFE! Na našem zvaničnom porodičnom izboru za najbolju Blur pjesmu ikad Badhead je ubjedljivo pobijedila. PARKLIFE!

Nisam baš očekivala da će bend koji je sponzorisao litvansku košarkašku reprezentaciju i dao im one kul dresove zvučati ovako bljutavo. Prvi put da čujem i pjesmu od njih i bio mi je totalni šok.

Budimo realni, nakon prve pjesme ništa nije spektakularno dobro, ali je zato barem totalno drugačije i zanimljivo. Nisam fan ženskog vokala i opet mi je bilo dobro. Nešto što bez liste ne bih nikad čula definitivno.

Savršen primjer albuma koji bi se trebao odslušati jednom u životu. Da se divi genijalnosti i da se više ne sluša. Jer je potrebna gomila koncentracije i vremena da se ovo svari. Kad bi bilo malo kondenzovano na nekih 70 minuta mislim da bih imala bolje mišljenje.

Sad znam da su ovo definitivno muzičari koji izvlače najbolje jedni iz drugih jer me pojedinačno muče a ovako su ok ali nikad ne bih mogla ovo slušati dalje.

Da nije nekih notorno glupih pjesama rekla bih da je ovo bolji album od Neverminda. Sviđa mi se što je manje obrađen i manje komercijalno prošao. Sviđa mi se što je bučniji i agresivniji. A neke pjesme su pretjerane i zato malo slabiji dojam.

Ovo je otprilike svjetlosnu godinu ispred svog metala osamdesetih. Opet nije meni najdraži stil metala ali je dobro bez ikakve sumnje. Samo mi malo dugo traje.

Ovaj album nikako da prođe. Šta li je dovelo do toga da su ljudi opsjednuti ovom dosadnom gomilom ničega?

Nije mi sad čudo što za ovog lika znam samo da svira bas, to je otprilike i jedino vrijedno spomena. Ovo kašljanje, mjaukanje, itd. mi nije nešto uzbudljiva muzika.

Nimalo loš album posebno za godinu iz koje je ali nespektakularan i ne razumijem zašto imam još gomilu albuma ovih likova da preslušam.

Osvježavajuće divan, savršen za dugu ljetnju prazničnu vožnju.

Kriminalno što na listi nije Mezzanine jer bi mi on vjerovatno bio petica. Ovaj ima sve od moje najdraže do moje najmrže pjesme od njih ali srećom ostalih 7 je više nalik na Safe From Harm nego Unfinished Sympathy.

Objektivno dva najzabavnija singla ikad, praćena nejednako kvalitetnim ostatkom albuma nažalost.

Jedinica iz principa. // Bila bi dvica jer nemam ništa dobro reći o ovom albumu ali nije ni najgora stvar ikad.

Cijeli dan pokušavam skontati šta mislim o ovome i ne ide mi.

Kamo sreće da niko nikad nije rođen in the usa.

500 godina ispred svog vremena.

Ja ne znam kako album s ovolikim bangerima može ispasti ovako mučan za preslušati, valjda jer svaka pjesma traje koju minutu više nego što je potrebno. A i zato što su samo ti bangeri dobre pjesme. Gangster Trippin moj #1 zauvijek.

Možda su se trebali držati nekog new-age fazona jer čujem ovdje kvalitetu, ali kad lik zapjeva, posebno kad krene s nekim glasovnim egzibicijama, ne hvala.

Otprilike podnošljiv ali apsolutno ništa značajno, ne znam kako se ovo pika kao hardcore punk jer meni ne zvuči nimalo hardcore.

Znaš da je nešto posebno kad je bendu najbolji album uživo i akustika. +epski Balkan momenat kad Kristo opali po harmonici.

Voljela bih da više podnosim ovu opuštajuću muziku ali ne ide, nešto mi se više dopao prošli njegov album, možda je do raspoloženja doduše.

Nisam dovoljno upoznata s njima da znam da je postojala Sepultura prije Sepulture, tj. ovo vrijeme kad nikako nisu ličili na one pjesme koje znam i volim. Ovo je sasvim adekvatno ali previše tipični tadašnji metal.

Ovo bi bila petica da su ispunjena još ova tri uslova: 1. da ja nisam u duši više Blur/Suede/Pulp nego Oasis; 2. da ijedan Gallagher brat ima išta nalik na sposobnosti pjevanja; 3. da sam čula Wonderwall i Don't Look Back 100000 puta manje u životu. Odličan album.

Malo me manje iritirao od drugih Zeppelin albuma. To je napredak.

Ne znam zašto sam ovo morala odslušati prije nego što umrem.

Barem mi je bolje nego Tommy. Čudan album. Mislim da ga ne mogu svariti s jednim slušanjem pa dajem veću ocjenu preventivno.

Kaže kad smo bili mladi a 25 joj godina hahahahahaha evo ja u dvadesetpetoj još nešto mislim da sam relativno mlada. Audio teror zvani Hello na svakoj prokletoj radio stanici 24/7 2015. godine je nešto što bi bilo lijepo zaboraviti i evo skoro da sam uspjela kad me generator podsjeti. Bolesno dosadan album.

Da mogu preći preko glasa mislim da mi ne bi bilo toliko loše ali nikako ni da se naviknem. Inače je ok album, sviđa mi se cover, inače čim vidim riječ amerika instant mrzim ali ovo je kvalitetno pokazano.

One je najbolja Metallica pjesma ikad. Album poprilično epski. Treći put ponavljam ovo nije moj tip metala ali da li je ovo barem njihov najbolji album? Možda, a možda je samo dosta blizu.

2 zvjezdice za ove 22 bezvezne pjesme, mislim da je fer. Ne razumijem poentu ni Pixies ni njega samog, možda mi treba vremena a možda je samo bezveze.

Čudo je da mi se ovakva muzika imalo sviđa. Big Brother mi je bio daleko bolji i ne znam šta mislim o ovim poludovršenim posthumnim albumima ali opet sam upravo odslušala jedan dosta kvalitetan album.

Glavna riječ koja mi se mota po glavi tokom ovog albuma je diskordantno.

Meni u klasi malo lošijih monotonih reggae albuma, preferiram one gdje se više dešava, ali nije ni ovo loše uopšte.

Bolji album od prosjeka na koji sam navikla u svijetu Younga i srodne muzike, neke pjesme su mi skoro pa dobre.

Vidim da ovo svi mrze, ja baš i ne. Možda jer se stvarno čuje ovaj utjecaj na Mikea Pattona koji vidim na wikipediji pa to znači da sam aklimatizovana za ovu vrstu neobične muzike. Najviše mi se ne sviđa francuski jezik ali pošto sad zvučim kao ovi rasisti koji ne mogu podnijeti da postoji jezik osim njihovog engleskog nek se zna da nije do toga. Meni je i engleski strani i ne volim ga, francuski mi je samo još ružniji.

Nisu sve trice iste, ovo je lošiji album Fatboya ali ne bez nekih pozitivnih elemenata.

Nije loše a to znam jer me nije smorilo slušati cijeli album, sviđa mi se poprilično i glas i mislim da se to zove flow.

Nisam imala pojma da je neko snimio Our Lips Are Sealed prije Fun Boy 3! Ovo je album koji ima dosta zanimljivih elemenata, nimalo kao prosječni new-wave album, ali na njihovu žalost ja više volim prosječni new-wave. Belindin glas mi ne štima, osim u Circle in the Sand konkretno. Nisam ni znala da je ona negdje bila prije toga. Svašta danas saznajem.

Očekivala sam nešto još gore. Ne razumijem kako je ovo na listi a Milli Vanilli nije, tu su negdje kvalitetom ali Milli Vanilli barem zvuči prijatno. Više ljudi ima Milli Vanilli kao guilty pleasure nego Scritti Politti garantujem. Rimuju se i jedni i drugi zato su mi naumpali. Loše je ovo bilo ali ne pregrozno sve u svemu.

Neki dan slušam Black nakon ko zna koliko godina (sramota) i, čovječe, naježim se sva. To se meni nikad ne dešava. Jedna od najboljih pjesama ikad. Oni mi inače nisu u vrhu bendova koje posebno volim, zato ih i nisam slušala godinama, ali nema sumnje da su bili vrh. O ovim novijim pokušajima ne pričam. Mislim da je Ten pun fillera ali bolje pjesme su dovoljno dobre da izvuku.

Od ovih i objektivno i subjektivno dosadnih albuma jedan od onih koji su me manje smorili, ide među najzaboravljivije jedva trice.

Ona jest neobična i glas joj ne podnosim i glavnu pjesmu ne podnosim ali simpatičan album. Dobra je u onom što radi.

Manje liči na Ocean Colour Scene pa mi se manje sviđa logično. Nisu mi ni hitovi nešto legli. A ove lošije pjesme pogotovo.

Podsjeća na new age stvari koje nije da nešto volim ali su mi uvijek ok.

Ne volim Bowiea. Očito me nijedan album neće ubijediti. A albuma ima previše. Bez ikakve potrebe.

Malo se previše ponavlja sve, na ovakvu dužinu je nedovoljno varijacija, ali mora se reći opet da mi je ovo jedan od boljih hip hop albuma dosad.

Brzo sam zaključila da je jedna od najvećih prednosti ove liste što ću otkriti neku dobru rasistički okarakterisanu "world" muziku koju inače ne bih čula, i ovo je fin primjer ali definitivno ne najdraži dosad.

Kinks su po meni ono što ljudi inače smatraju za Beatlese. Bend koji je izmislio sve. Koji možda za današnje standarde nije genijalan ali je od nečeg moralo početi doslovno sve. Drugi najbolji njihov album s liste.

Jedinica iz principa. // Bila bi dvica i to tanja jer mi ovaj album nije samo dosadan nego me i aktivno iritirao.

Dobar dan na generatoru kad iskoči album na kom su skoro sve pjesme već lajkane. Instant pet zvjezdica! Kako volim ove ljude i ova oba albuma (iako je prvi, naravno, još legendarniji). Stereotype bih mogla slušati 24/7 kako me pjesma lijepo vozi (nekad i slušam ups).

Nekako sam njih dosad zaobilazila, zanimljiv album, nije moj stil.

Što bi rekao Bernard Black "it's dreadful but it's quite short".