Suprotno očekivanjima, vrlo prijatan album čak i za nekog ko ne podnosi jazz. Dosta eksperimentalno, inovativno, drugačije. Podržavam što se nalazi na listi.
Poprilično ubitačno. Čak je i 37 minuta predugo. Mogla sam preskočiti pola pjesama i ništa ne fuliti. Tek se u zadnjoj pjesmi nešto malo desi.
Ne mogu da vjerujem da ovo govorim ali tangled up in blue nije grozna pjesma stvarno. Samo što je poslije nje sve gore i gore. I onda se još ubaci blentava usna harmonika i dodatno pokvari. Vokali dno dna logično. Ne kontam hype još uvijek.
Šta reći osim da je ovo apsolutno brilijantan album s nekim genijalnim a nekim odličnim pjesmama i ništa manje od toga.
Ovo je čisto nabacano "vidite me kako dobro znam svirati" bez ikakve povezanosti, smisla, ili dopadljivosti. Vjerujem da ima puno boljih funk albuma i jedva čekam da ih čujem, ali ovaj me baš razočarao.
Nisam očekivala da će mi se ovo imalo svidjeti ali stvarno nije loše. Tu mi je negdje skoro na nivou onog rapa koji mi je sasvim ok. Dobar vibe. Najgore je kad se Kanye i John Legend pojave (ne samo iz ličnih razloga). Ne znam da li bih samoinicijativno opet slušala ali mi ne smeta.
Tako opušteno da je praktično bljutavo i beskorisno. Rijetko šta odskače od ostatka. Nije da je loše nego je jednostavno isto ništa. Zvuči kao da nikad neće završiti.
Malo je manje grozno nego što sam očekivala kad sam vidjela da danas slušam a capella Bjork album. Ne znači da je naročito podnošljivo ali nije ni najgora stvar u historiji muzike.
Dosadno i većinom depresivno, mada manje grozno od očekivanog. Sreća pa nije duže jer bi baš smorilo.
Izuzetna muzika i izuzetna izvedba, mada ne moj stil. Opet, ne bih ga namjerno često slušala ali mi nimalo ne smeta.
Nikad mi ne bi naumpalo da odslušam njihov cijeli album. Zanimljivo je. Potpuno drugačije od svega. Definitivno je vrijedilo odslušati i slušat će se opet.
Činjenice su sljedeće: QOTSA je bez ikakve sumnje jedan od najboljih i pogotovo meni najdražih bendova na svijetu, ovo je monstruozan debi koji je uspio zauvijek definisati njihov zvuk koji cijelih sedam albuma poslije nije uspio dosaditi ni zastarjeti, skoro da je sam Josh radio na albumu što sve čini još impresivnijim. Iznenadila sam se da je od svih njihovih albuma baš ovaj na listi (a nadam se da će ih biti još, moralo bi) ali sad kad ga opet vrlo pažljivo slušam postaje mi jedan od njihovih najboljih. A konkurencija je žestoka. Zaključak je da je raspad Kyussa bio jedan od ključnih trenutaka za muziku, rezultat je formacija benda boljeg od većine.
Do danas nisam nikad odslušala cijeli Nevermind. Da, ja sam sramota za ljudski rod. Danas nakon što sam ga odslušala mogu reći da se ovo ne smije propustiti. Lično smatram da ima i boljih grunge albuma ali ovo je više nego legendarno.
Redom ide dosadna pjesma, pa priča s malo pozadinske muzike, pa još jedna trun muzikalnija priča ali ovaj put o lobotomiji, pa dosadna pjesma, pa dosadna pjesma s najgore odsviranom gitarom koju sam ikad čula, pa dosadna pjesma od 17 MINUTA! Ovo je stvarno jedna od većih katastrofa dosad.
Poprilično volim Travisa, na albumu ima odličnih pjesama, ali osim tih pjesama nije ništa posebno. Može se sve slušati ali definitivno nije nešto wow.
Većinom je kao neka prog folk uspavanka, s izuzetkom par zanimljivijih pjesama koje opet nisu ništa spektakularno.
Ja u ovome još ništa ne čujem osim poprilično dosadne, juvenilne, popaste muzikice. Ne znam jesam li luda. Mislila sam dati dvije zvjezdice jer je od prije 60 godina ali ipak ne vrijedi.
Ovaj je album definicija riječi "meh". Prva pjesma je najmanje loša.
Pozadinska muzika. Bolje od prošlog albuma koji je bio pozadinska muzika. Ali još uvijek samo pozadinska muzika. Žao mi je što ne mogu dati polovičnu zvjezdicu.
Nimalo, nimalo loše. Neke pjesme imaju potencijala da uđu u stalnu rotaciju. Hvala listi što sam konačno dobila nešto ovako.
Jedinica iz principa.
Muzika koja priziva kišu (ne na dobar način). Muzika koje se ne sjećaš dok traje. Muzika koja nema nikakvog efekta koliko je sumorna.
Bukvalno isto kao onaj beatles album samo kao da je malo više namijenjen odrasloj publici. Ništa bolji ni gori. Mrzim ovakvu muziku.
Ne može se reći da je išta loše, jednostavno meni nije leglo.
Jedinica iz principa.
Toliko monotono da sam zaboravila da slušam album u nekoliko navrata. Očekivala sam više. Ovo je baš loše.
Pozitivno iznenađenje. Ne samo da singlovi nisu jedine odlične pjesme, nego možda ima i nekih sporednih podjednako dobrih ili boljih. Izuzetno ujednačen i kvalitetan album.
Još jedan od onih albuma koji su odlični ali ne za mene. Glas nije moj fazon, muzika je odlična, ništa ne smeta, nego jednostavno nije moj stil.
Da sam morala slušati samo jednu, bilo koju pjesmu s albuma, imala bih daleko bolje mišljenje. Ovako cijeli album ubija. I koliko glasni bubnjevi mogu biti, šta je ovo. P.S. nakon što sam u 5:20 jutros vidjela da mi je ovo album dana izuzetno sam lako opet zaspala.
Sasvim podnošljivo. Ništa posebno, jedan od onih što ne smetaju a i nisu ništa spektakularno.
Vuče na velvet underground što je izgleda najgora stvar koju mogu reći za muziku uopšte. Mada je za nijansicu podnošljivije.
Pop savršenstvo, od početka do kraja.
Kakve vještine svih ovih ljudi! Mada nisam ubijeđena da je bilo neophodno staviti ovaj uživo album na listu, čekam neki njihov pravi da formiram potpuno mišljenje. Zasad mi djeluje da koliko god su genijalni nisu moj fazon.
Ne mogu odlučiti da li mi više zvuče kao gora imitacija svih bendova koji su tad harali ili bolja varijanta pregrupe zbog koje bih umalo napustila neki koncert (zna se koji). Stoji da nisu nepodnošljivi.
Niti je ovo najbolji prog album ikad niti su oni najbolji prog bend ikad ali je ovo izuzetna muzika.
Previše američki za mene. Također izuzetno depresivno.
Nisam znala da mi u životu trebaju prog rock aranžmani klasične muzike ali očito trebaju, ovo je genijalno urađeno.
I ovo zvuči previše američki ali nije strašno nepodnošljivo, pogotovo jer traje manje od pola sata.
Nikakav efekt. Previše smireno.
Odličan album za isključiti mozak i uživati. Jedino što meni fali je kontinuitet s vokalima ali to je baš lični problem.
Šta se dobije kad se pomiješa fenomenalna blues psych muzika i vjerovatno najgori glas koji sam u životu čula? Nešto što mi nimalo ne smeta, začudo. Ne bih sad uvijek slušala ali mi se sviđa.
Dokaz da se i swing jazz fazon može slušati kad je dobro odsviran, a ovo nije samo dobro nego odlično. Posebno s obzirom da je bilo prije skoro 70 godina.
Ima ovdje veoma zanimljivih pjesama s različitim utjecajima i stilovima. A ima i onih standardnih Blondie pjesama čiji nisam ljubitelj pa su malo srozale ukupni dojam. Opet je bolje od očekivanja.
Ne mogu ozbiljno shvatiti ništa što zvuči kao rap iz The Gentlemen. Zvjezdica viška za poneku ok melodiju i Kiwanuku.
Ne znam da li mi se ovo više ili manje sviđa od Queena koji znam ali u svakom slučaju je osrednji album.
Iz ovog eksperimenta već vidim da rap nije za mene, a na ovom albumu sam skontala i šta mi je najveći problem. Nema nikakve progresije. Pjesme se ne mrdaju s tačke A. Ništa se ne mijenja. I zašto bih slušala cijeli album takav?
Još jedan dosadan i monoton album, ali ne mogu reći da je dosadan na nivou onog jučerašnjeg. Opet, bilo bi idealno dati 2.5 zvjezdice.
Ovo je kao malo čvršća trica. Ali dosta više rapa.
Vidim da mnogi mrze ovaj album. Ja definitivno ne. Ali nemam ni ništa posebno lijepo da kažem o njemu. Prijatan je, može se slušati, ali nemam želje da ga opet slušam. Nadala sam se da ću imati nešto bolje da kažem ali nije iznadprosječan album, šta ću.
Nikad mi neće biti jasno zašto ljudi vole ovaj više nego Sam's Town, ludnica koliko ima fillera pri kraju albuma.
Ne znam je li u pitanju neka deluzija jer bih trenutno radije bila u moshpitu nego gdje jesam ali ovo nije grozno. Najdosadniji tip metala, ali je barem neka smislena buka.
Jedinica iz principa.
Džaba što je u pitanju vjerovatno najdepresivniji album svih vremena, meni glas ovog čovjeka ima ljekovit učinak. Bilo bi predivno da ima više pjesama kao Life's What You Make It jer bih onda bila veeeliki ljubitelj ali i ovako se nemam šta žaliti osim na depresivu.
Zapadnjacima treba zabraniti da pjevaju dosadni tzv. folk. Jaco je ubjedljivo najbolji dio ovog albuma.
Dosad nisam bila svjesna koliko je utjecajan ovaj bend. Prije više od 40 godina zvučali su kao bilo kakav trenutni indie rock. I naravno, još malo bolje. Album nije spektakularan ali jest dobar.
Jedinica iz principa.
Volim kad se ispostavi da ovakvi albumi nisu samo najveći hitovi, nego da ima kvalitete i u ostatku.
Ovo nije samo album koji je bio ispred svog vremena, ovo je album koji je izmislio svoje vrijeme i svako vrijeme poslije, otprilike svu muziku koju ja volim. Likovi što daju lošije ocjene nemaju sofisticirano progasto uho i tačka. Remek-djelo.
Dosadni zapadni folk, ali ovaj put s elementima jazza, funka, svačeg nečeg, pa je dojam dosta potpuniji.
Imam osjećaj da oni moraju imati nešto bolje od ovog albuma. Nije ni ovo loše ali definitivno znam kvalitetnije i upečatljivije pjesme.
Tri zvjezdice na jedvite jade. Bilo bi 2.5 da može, sigurno. Nevjerovatno kako "najutjecajniji muzičar ikad" nema nikakvog utjecaja na mene. Strašno dosadno iako ne nekvalitetno.
Dosad nisam skontala da je Somebody to Love stvarno genijalna pjesma. Ima još veoma dobrih na albumu. Općenito, vrlo zanimljivo.
Jedinica iz principa.
Osrednji starinski rock. Pomalo je žalosno što mi ljepše zvuči mono verzija. Ima dobrih stvari, sveukupni dojam nije nešto.
Soundtrack mentalnog propadanja. Žalosno za slušati.
Naxi cafe radio core fazon pozadinske muzike. Spašava je nadprosječan glas, osim toga je sve prosječno i monotono.
Jedinica iz principa.
Jedinica iz principa.
Nije samo do toga što ne volim Princa generalno. Cijenim što ovaj album zvuči kao da je puno noviji nego što jeste. Ali ne cijenim što je svaka pjesma komotno mogla biti tri ili čak pet minuta kraća. Nema nikakve poente u skoro pola dužine ovog albuma.
Dosadnooo.
Ova je lista već postigla nešto značajno - ubijedila me da ne mrzim jazz. I ne samo to, nego počinjem poprilično uživati u ovakvim albumima, nije više samo da smatram da je dobro odsvirano i tačka. Mogla bih možda čak nekad početi i namjerno slušati ovo.
Žao mi je Briane Wilsone. Evo dala sam dvije poštene šanse. I u toku ovog albuma dosta puta se pošteno zapitala koji đavo slušam. Ne ide pa ne ide. Možda je i ovo preamerički. Možda samo loše.
Čak i kao najveći hejter Velvet Undergrounda jer smo to već ustanovili moram priznati da ovo nije sekunde loš album. Može se slušati, pa čak i solidno uživati.
Imam vrlo podijeljeno mišljenje o ovom albumu. Da je sve nalik na le freak bila bih prezadovoljna. Čak i da je nalik na neke druge življe pjesme. U njima je bass i groove na nivou. Ali onda ima pola, ili možda više od pola albuma koji je isto ništa.
Jedinica iz principa.
Dobro sam pretpostavila da će biti boljih Kinksa. Ovo je odlično. Neke pjesme su na nivou najbolje muzike iz ovog perioda, skoro da sam pomislila dati i peticu. Slušat će se opet svakako.
Baš ne volim ovakvu statičnu loše isproduciranu muziku koja nigdje ne vodi nego stoji na mjestu.
Jedinica iz principa.
Odugovlačila sam s pisanjem ovog reviewa jer nisam znala šta reći. S jedne strane, prva pjesma mi je takvo osvježenje, već nekoliko puta sam je morala odslušati. S druge, nijedna mi pjesma više nije tako legla. Zbog toga se vjerovatno mora gurati u red osrednjih albuma.
Ovaj me album nije ni blizu impresionirao kao njegov prošli i sad, čitajući biografiju i historiju, imam i objašnjenje. Ovo je puno "običniji" album bez puno eksperimentacije. Opet nije ni najmanje loš.
Ovo će biti dugo. Prije svega, svi koji vole fleetwood mac mora da su na teškim drogama. Ovo je, generalno, grozno. Postigli su da svaka pjesma zvuči isto a da je album opet nepovezani haos. Trenutak kad sam se ponadala da je album prikrajčio, na kraju prvog od dva diska (!!!), je ujedno i najbolji dio ovog albuma. Ima nešto u Stevie Nicks, njene pjesme su neuporedivo manje grozne. Opet ne znam je li ona sama dovoljno dobra za dvije zvjezdice ali danas se nešto osjećam velikodušno. Drago mi je što sam njihov prvi album dobila nakon što sam gledala onu seriju, i dok ne odslušam Rumours čvrsto vjerujem da je cijeli hype oko njih samo vezan za lične drame.
Dok ne pjevaju ovo mi je odlična pozadinska muzika. Dok pjevaju ovo mi zvuči preamerički. U svakom slučaju, izuzetne vještine i ne dosadi previše uprkos tome što traje cijelu vječnost.
Konačno da me nešto natjera da odslušam ovaj album. Definitivno nisam očekivala ovakvu apokaliptičnu atmosferu, ni da je u pitanju koncept album. Nešto mi fali. Nemam pojma zbog čega, ali nisam oduševljena. Ovo ću morati opet odslušati da odlučim zvaničnu ocjenu. Kao da se sve previše pomiješali zajedno pa nema efekta.
Jedan njegov album je dovoljan, dva su previše. Prošli me nije ovoliko iritirao.
Bilo je barem 100 boljih ovakvih bendova ali i ovo je sasvim podnošljivo. Meni daj bilo šta s ovakvim basom i saksofonom i preživjet ću.
Barem jedan post-punk album da liči na muziku. Liči čak i na muziku koju volim. Ali opet mi se ne sviđa.
Još jedan gdje ne znam šta da mislim. Ispočetka mi je bilo onako zanimljivo i simpatično, poslije je smorilo i zbog dužine i zbog monotonije.
Ideja zvuči interesantno, na papiru volim fuzije naizgled teško spojivih stvari. I sitar je vrlo zanimljiv instrument. Međutim, nakon nekog vremena stvarno počinje ubijati, i shvatam da je sitar bolji u malim dozama.
Kad znam šta inače rade ovo je dosta razočaravajuće. Predugo, s bespotrebno brutalnim tekstovima, a bez nekih naročitih dobrih muzičkih odluka.
Užasno neimpresivno u svakom pogledu.
Nije moj stil muzike ali je izuzetno prijatan album sa nekim nevjerovatno dobrim pjesmama.
Svaki album koji ima epsku pjesmu poput Three Days sigurno ne može biti loš, ali ovaj je dobar općenito. Teško da ima slabe pjesme, barem pola je stvarno odlično. Šteta što su luđaci pa nismo dobili puno više ovakve muzike. Vrhunac alt rocka devedesetih.
Srbin pravi brazilsku elektro muziku. Zvuči izuzetno čudno. Očekivanja su mi bila ravna nuli. Ali je ovo dosad najprijatnija pozadinska muzika koju sam dobila na listi. Visoka doza kreativnosti i rekla bih čak i inovativnosti. Bravo brate!
Jedinica iz principa.
Najviše psihedelična muzika ikad? Na momente teška za slušati, ali ovakva kreativnost se treba cijeniti. Bili su dosta ispred sličnih bendova tadašnjeg vremena, samo u pogrešnoj državi.
Da, definitivno ne volim rap.
Kako je ovo meni dosadno... Kao da je trunčicu bolje od onog preglupog Beatles albuma što sam dosad slušala pa eto možda zaslužuje dvije zvjezdice.
Predivno iskustvo slušanja. Pjesme koje imaju poentu, zaplete, rasplete, nikad nisu statične. Veoma zanimljivo i ambiciozno. Uživala sam u ovome i definitivno će se slušati opet.
Provjerena Dylan formula "lupi jednu loše otpjevanu ali nesumnjivo genijalnu pjesmu i onda ostatak albuma mumljaj iste gluposti". Na tu genijalnu pjesmu, jedva dvije zvjezdice.
Mirnija varijanta Specials što mi nimalo ne smeta. Ima dobrih pjesama, nekih koje se izdvajaju, a ostale su fine, smirujuće, ako ništa. Dobar jubilarni stoti. Samo fini ritmovi i uživancija.
Htjela sam braniti Zappu ovdje ali ne ide. Izuzetno bolno slušanje. Na momente zvuči kao proto-Mr. Bungle pa zato dvije zvjezdice, inače je katastrofa.
Jedan od izvođača koji su više utjecajni nego kvalitetni. Album je većinom kratke i bezidejne pjesme, ali ništa ne zvuči toliko loše.
Lagala bih da kažem da nije dobro odsvirano, ali bih lagala i da kažem da mi je bilo lijepo slušati ovu gomilu sitara.
Teško je ocijeniti ovako nekonzistentan album. Na vrhuncu je izuzetan fusion, na dnu je yeeeehaaaaw. Doslovno ne znam šta da mislim o cjelokupnom paketu.
Da je neko komponovao album iz čiste namjere da mene namuči do granice ludila, to bi bilo nešto ovakvo. Svaka pjesma kao da traje godinu dana. Sve zvuči identično. Živne jednom u 20 minuta a i tad je iritantno. A tek ovaj glas. Jedan od najmanje podnošljivih albuma dosad.
Jedinica iz principa.
Ne kontam. Prvih 6 pjesama sve nabacano. Ništa upečatljivo. Izaziva glavobolju. Jedino bas kida, svaka čast za Tinu. Čudni ritmovi i eksperimentalni zvukovi se mogu koristiti na puno bolji način. I onda ide kontrast u zadnje dvije pjesme. Uspavanke praktično. Ali su mi puno bolje legle od ostalih i na kraju digle ocjenu. Još jedan uzaludan hype.
Previše neupečatljivo da opravda ovoliko trajanje.
Moćan glas. Moćan bas. Ali da se ne lažemo, stvarno nisam nešto uživala u ovom albumu.
Ništa genijalno ali ipak zanimljivo. Ima bolje i gore dijelove, poprilično izrazite. Bolji imaju odličnih ideja. Gori su poprilično dosadni uprkos izrazitoj psihedeliji.
Jedinica iz principa.
Mislila sam da je zakucana dvica dok nije došla predzadnja pjesma. Ona je sve što tražim od ovakve muzike. Opuštajuća, zvuči svježe, lijepo vozi. Ostatak značajno lošiji, ali ne postoje 2.5 zvjezdice.
Uvijek se žalim da mi albumi zvuče previše američki i da mi to smeta ali mi je kod njih sasvim ok. Prolazno.
Baš sam se prepala nakon prve dvije pjesme da ću ovim plagijatorima i pedofilima morati dati recimo 4 zvjezdice. Onda je, na moju sreću, postalo dooosta gore. Do mjere da se jedva sluša. Džaba krađa ideja i svega kad se ništa pošteno ne zna.
Mogla sam komotno ne odslušati i tačno znati kako će zvučati. Ova nacija nikad neće pobijediti stereotipe o sebi.
Dosadna muzika (za bljutave ljude).
Ništa zadivljujuće, vrlo prijatno.
Vjerujem da je ovaj album zvučao zastarjelo već kad je izašao, ali barem za razliku od nekih sličnih ima kvalitetne vokale. Ne sviđa mi se što su praktično sve obrade u pitanju. Također, sumnjam da sam jedina koja ne može da vjeruje da u pitanju nije amerikanka.
Nekoliko finih pjesama plus tipični hip hop ostatak s anti-progresivnom muzikom. Zaključak i da smeta višak vokala, istovremeno je monotono i teško za upratiti.
Jedinica iz principa.
Nakaradna gomila zvukova. Ali ne žalim se. Zašto? Zato što prvi put ikad ozbiljno shvatam Pink Floyd. To vjerovatno nema smisla, već sam im dala jednu peticu. Ali njihova muzika inače je najneutralnija stvar na svijetu. Toliko igraju na sigurno da se mora svima svidjeti. Ovdje se čuje srce i duša, pa koliko god poremećeno bilo.
Nabacano, ujednačeno, bez tačke i zareza, suvišno, beskorisno. I jedna polovina ovog duplog je previše.
Dojam da je možda malo manje upakovan i dorađen od njihovog drugog albuma dosad ali osim toga mu se ništa ne može prigovoriti. Nisam bila sekunde svjesna da ovoliko volim White Stripes. Svega se genijalnog može strpati u pjesmice od 2-3 minute.
Nešto je ok, nešto čisti smor. Ništa nije nadprosječno. Stvarno ne kontam ovu opsesiju Bowiem i na samoj listi i od ljudi koji ocjenjuju. Naumpao mi je ovaj album kad sam se mučila s onim Cohenovim umirućim, barem je značajno bolji od toga (nije teško).
Već se ne sjećam ni sekunde ovog albuma. To će reći da je nespektakularan u najmanju ruku. Pošto je Tommy vrlo sličan album, ovo možda trun više volim.
Jedinica iz principa.
Jedinica iz principa.
Oduševljena sam vokalnim sposobnostima za koje nisam znala. Neki dijelovi su zaista dobri, ali generalno je dosta zbrkano. Mogu oni i bolje.
Kratke jednostavne pjesme, opet. Ali unutar ovog ograničenog raspona dosta zanimljivo i kvalitetno.
baby baby baby baby baby baby baby baby baby baby baby; baby baby baby baby baby baby baby baby baby babe; baby baby babe baby baby baby baby baby baby baby baby baby baby baby baby baby baby baby baby baby baby baby; /; /; babe babe babe; baby baby baby baby baby baby baby baby baby baby baby baby baby baby; /; baby baby baby baby baby baby baby baby baby
Svega od dosadnog pseudo-kul indie rocka iz noćne more do nekih baš zanimljivih melodija. Tog prvog daleko više.
Oni su trčali da bi Ocean Colour Scene mogao hodati. Znam da je to obrnuto od prave izreke ali je tako. A OCS za mene trči. Tako da imam na mnogo čemu biti zahvalna Stonesima. I da, najbolje pjesme na ovom albumu baš vuku na OCS, a najgore jedva mogu slušati. Dakle, zlatna sredina sveukupno.
Bilo je ovdje potencijala za izvanredan psihedelični album ali mnoge pjesme imaju folk/country prizvuk koji mi nimalo ne odgovara.
Ne volim njih nikako. Slušanje ovog albuma mi je samo potvrdilo šta sam uvijek znala. Dječija muzika koja se pravi da je bila inovativna.
Ah yes, album koji je inspirisao *onaj* powerpoint. Muzički, cijeli je dramatična pauza sporadično isprekidana generičkim beatovima i/ili nabrajanjem.
Nisam ničim impresionirana osim Brain Damage. Stvarno sam se ponadala da će me oduševiti. Poprilično dosadno, repetitivno, preinstrumentalno tj. nema dovoljno konkretnih dijelova, WYWH je pet klasa iznad ovog, realno, mediokriteta. Ljude je strah priznati da ovo nije genijalan album.
Standardni Blur album, u smislu da ima sve od vrhunca britpopa i srodnih žanrova do pjesama za koje je upitno ko je odobrio. Bitno je da ima Beetlebum, u dugom nizu njihovih fenomenalnih pjesama jedna od najboljih, a i još nekih stvarno dobrih. Sveukupno je dobar utisak. Prolijeće u sekundi što je uvijek dobar znak.
Danas sam saznala da oni, kad bi se zanemario vokal, ne bi baš bili najgori bend na svijetu. Ali pošto se ova vokalna katastrofa nikako ne može zanemariti, ništa od toga.
Jedino zbog čega ovaj album nije nešto najgore što sam ikad čula je ovaj fini jazz iza njegovog prokletog brbljanja i keslanja.
Mislila sam da ću ovo mrziti jer mrzim Bittersweet Symphony. E pa ne mrzim. Samo sam je preslušala previše puta, a nikad s razumijevanjem. Jedino što konkretno mogu kritikovati na albumu je dužina, i sveukupna i nekih pojedinačnih pjesama. Osim toga je baš fin.
Ne mogu zamisliti kolekciju 10 sličnijih dosadnijih pjesama.
Neki čudan miks punka i surfa i čega već. Stvari koje se ne bi trebale miksati ukratko. Može se slušati, donekle. Zadnja pjesma kida.
Nekako, nešto ovdje funkcioniše. 2-3 pjesme se baš ističu, ostalo se zaboravi dok se sluša. Čak i te bolje pjesme su sve što mi inače smeta ali dosta fine.